Neobjašnjive sile na djelu

Kazalište Hotel Bulić, Međunarodni centar za usluge u kulturi, Tvornica kulture, Zagreb: Ivana Brlić Mažuranić, Šuma Striborova;, red. Senka Bulić

• 
  
  Prihvatimo li tezu da punu smislenost kazalište za djecu postiže u času kad se ne zadovoljava proizvoljnim ili automatskim postavljanjem poznatih naslova i kad želi biti nešto više od olakšana savladavanja lektire, tada je prilično jasno koliko je Šuma Striborova izazovan izbor. Naime, iznimnom literarnom ugledu usprkos, ta najpoznatija priča iz davnine komunicira s dječjom publikom na kompliciran način, tražeći od njih da se približe roditeljskoj perspektivi. Ne treba biti psihoanalitičar da bi se u priči kao osnovno pogonsko gorivo pronašla frustracija majke zbog sinovljeva odabira neadekvatne partnerice. Spisateljica zato i prezentira majčinu perspektivu kao nadređenu, ključnu za razumijevanje priče. Međutim, takav je pogled na stvar djeci dalek, ovakav tip roditeljskih teškoća teško da im može biti shvatljiv i važan. Istovremeno, duboka nesreća majke zbog (krivog) odabira koje čini dijete nije tema koja bi rezonirala s problemima i frustracijama što ih odrastanje donosi u dječju svakodnevicu.
  
  Ako priču pak promotrimo iz perspektive sina (djeteta), na značenjskom nivou lako ju je svesti na tvrdu moralističku pouku o zlu koje, povodeći se za vlastitom željom, djeca tako lako mogu nanijeti majci. Neupitna i bezgranična majčina ljubav lako se dade protumačiti kao utješna nagrada za pozamašan osjećaj krivnje koji takva konstelacija odnosa nameće djetetu. Zbog toga je postavljanje Šume Striborove na scenu zahtjevno na specifičan način. Čiju perspektivu odabrati? Kako približiti priču dječjem razumijevanju svijeta? Pristati na glorificiranje poslušnosti kao jedinog prihvatljivog oblika ponašanja ili ga dovesti u pitanje? Istaknuti čudesnost bajke ili realističnost odnosa sina i majke? Baviti se zlom lijepog lica? Ili ukratko: kako uvesti djecu u priču na način da se otvore neka polja smisla koja živo korespondiraju s njihovim svjetovima. 
  
  Nova scenska verzija Šume Striborove, koju produkcijski i redateljski potpisuje Senka Bulić (a kao glumački partner u izvedbi pridružuje joj se Stipe Kostanić) suočava se s gore navedenim nizom pitanja tako što se odlučuje za neutralnu prezentaciju priče takve kakva ona jest u prozi i za scensku nadogradnju koja ide u smjeru isticanja fantastičnog i mitskog aspekta. Prozni tekst očuvan je kroz odabir pripovjedačkog kazališta u kojem se integralna priča kazuje u publiku, a pripovjedač i pripovjedačica postaju likovi o kojima govore samo kad trebaju izreći već napisan dijalog. Tako se čuvaju sve od literarne kritike prepoznate vrijednosti teksta – pripovijedanje u slikama, dinamičnost, tečnost i naglašena ritmičnost rečenice, kako to formulira Miroslav Šicel. Glazba riječi ostaje nepomućena. 
  
  I uistinu, oboje glumaca, a osobito Senka Bulić, sugestivni su pripovjedači koji uspijevaju oživjeti arhaičnu rečenicu mitološkim odjecima osnažena jezika Ivane Brlić Mažuranić. Međutim, pripovijedanje nije ključni element predstave. Snažniji su brojni scenski efekti: vizualni materijal ne ostaje u detalju, nego igra na veličinu i dojmljivost, ne bi li dočarao nestvarni mitološki svijet. Sve se događa na velikoj sceni opremljenoj slikovitom scenografijom divovskog lišća i osebujnim svjetlosnim igrama, koja je stalno zamagljena dimom, a pojedinim trenucima, poput staričinog penjanja na vrhunac planine posvećena je posebna pažnja, svjetlom, glazbom, snijegom koji pada… 
  
  Na planu karakterizacije događa se minimalan interpretacijski pomak u odnosu na bajku. Obje članice opozicijskog ženskog para igra Senka Bulić, odjevena u kostim koji kolažno prikazuje i zmiju i ljepotu djevojku i majku. Kao i u priči, sve su simpatije na staričinoj strani. Ona je sućutna i nevjerojatno dobrostiva, a mentalna snaga kojom raspolaže vidljivo je ogromna, gotovo svetački ozbiljna i ta je uvjerljivost najdojmljiviji dio predstave. Nasuprot tome, šumsku djevojku-guju Senka Bulić igra sasvim pojednostavljeno – kao bučnu razmaženu divljakušu, pri čemu je karikaturalno svodi na smiješno kriještanje i glumački karakterizira gotovo isključivo tim iritantnim glasom. Njezino prijeteće lice otkriva se tek na trenutak, a zavodničko ostaje u dalekom nagovještaju i to samo u početnom susretu u šumi. 
  
  Sin je prikazan kao dječarac, odjeven u kostim koji podsjeća na starinske školske uniforme. Stipe Kostanić igra ga kao nedorasla mladića, potpuno nesvjesna stvarnih dimenzija događaja u kojima sudjeluje. S druge strane, pojavljivanje Stribora iz krošnje (grma ili stabla), efektno nas prebacuje u mitološki svijet. Domaći su simpatično kostimografski riješeni plamenim kapicama, ali njihova ludička neumorljivost više se doživljava iz izgovorenih proznih opisa nego iz scenskog prikaza. Ima tu i finih simboličnih rješenja, poput pojavljivanja zmije u obliku crvene ženske rukavice, ili sina koji se pretvori u galeba kojem ispada riba ravno pred majčine noge. Ipak, scenska slika nije sasvim harmonizirana s tekstom jer sve se događa brzo, glasno je i napadno. Predstava, dakle, ne otvara neki djeci pristupačniji ulazak u priču nego ističe odmak od stvarnog svijeta. A prikazivanje tog svijeta puna neobjašnjivih i potencijalno ubojitih sila neujednačeno je, malo uspijeva, malo ne: nisu svi efekti dojmljivi, a vrtoglava brzina, spojena s krajnje iscjepkanim prizorima (zbog stalnih ulazaka i izlazaka iz uloga), radi protiv ostvarivanja atmosfere čudesnosti. Odatle i dojam svojevrsne nedorečenosti predstave. 
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 3. veljače 2013. 
  
  Ivana Brlić Mažuranić
  Šuma Striborova
  redateljica Senka Bulić
  scenografija i glazba Tomislav Ćurković, kostimografija Oliver Jularić, oblikovanje svjetla Nikša Mrkonjić
  izvode: Senka Bulić, Stipe Kostanić

Piše: