Pinokio pleše
Dječje kazalište Dubrava i Plesni atelier Naiva: Pinokio (prema knjizi Carla Collodija), red. Ivana Miletić Piškor
-
Collodijeva priča o pustolovinama drvenog lutka koji na putu odrastanja mora usvojiti i više nego jednu gorku lekciju, odavna je postala popularna do te mjere da je nemoguće pobrojati inačice koje susrećemo u raznim medijima. Roman je za današnje pojmove gotovo neshvatljivo okrutan. Pinokio je pokazan kao egocentrično neosjetljiv deran, a svijet kojim putuje pun je zlih ljudi pa mu se, sasvim logično, događaju zastrašujuće stvari, od bičevanja do vješanja. No, kako je s vremenom izblijedio trend literature za djecu koja poučava pokazujući okrutne kazne za neprikladno ponašanje (roman je prvi put tiskan 1881), tako je i Pinokio postajao blaži, lakši, prihvatljiviji suvremenom oku.
Dugi niz sistematski ublaženih adaptacija otvorio je Disney još 1940. Lutak je postao bolji i simpatičniji, a strahote kojima je izložen umanjene su ili ispuštene – i to je Pinokio kojeg danas poznajemo. Na tu se tradiciju nastavlja i predstava Dječjeg kazališta Dubrava i Plesnog ateliera Naiva, nudeći zaigranog lutka koji griješi nehotično i relativno lako stiže do cilja. Pinokijeve pustolovine u predstavi su uokvirene tek naznačenom pričom o glumačkoj trupi, zaigranoj grupi koja želi ispričati nam neku priču, pa se baš za Pinokija odlučuje gotovo slučajno. Njihova međuigra stalno je prisutna kao svojevrsni drugi plan događanja, izvor smiješnog i komentara na priču. Iz tog uokvirivanja proizlazi, vjerojatno, i likovno rješenje predstave koje podsjeća na putujuće kazalište, sa svim nastojanjima oko jednostavnosti koje to donosi.
Sama priča svedena je na slijed najpoznatijih epizoda, a i one su pokazane samo u najkraćim crtama, tako da radnja na mjestima ide do same granice razumljivosti. No, najbitniji je dio predstave ionako pokret. Jer, dok je dijalog ograničen na osnovnu informativnu funkciju, pokret uistinu pripovijeda priču, pokazuje likove u pravom svjetlu, izražava emociju, duhovit je i atraktivan. Na primjer, scena izrađivanja i oživljavanja lutka osvaja toplim humorom, a marionetsko kazalište začudnim kretnjama lutaka na koncima. U našoj sredini, gdje su plesne predstave za djecu prava rijetkost, ovakav projekt mora se pozdraviti s osobitom blagonaklonošću.
Zato na ovome mjestu gledatelju preostaje samo da požali što autorska ekipa nije do kraja povjerovala svojoj sposobnosti da pokretom ispriča priču. Ostali elementi predstave, naime, više smetaju nego pridonose. Izvođači u govornom aspektu nisu osobito vješti, a likovna rješenja daju dojam siromaštva – namjerno su naivna, kako to već putujuće kazalište sugerira (s par paravana i oslikanim platnom kao pozadinom), ali ne osobito funkcionalna niti efektna. Osim toga, sav taj rekvizitarij izvođači savladavaju više s trudom nego s lakoćom.
Ipak, uz plesni pokret koji besprijekorno komunicira s publikom, u drugi plan probleme gura i veseli izvođački entuzijazam. Jer, ako u predstavi i nedostaje lakoće, dobre volje ima i više no dovoljno, istinska želja za uspostavljanjem veze s gledateljima jasno je vidljiva a radost igre nesumnjiva. A to bi, nakon što se opusti premijerna trema, mogao biti odlučujući faktor za uspješni života projekta.
© Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 21. prosinca 2012.
Ivana Miletić Piškor (prema knjizi Pinokio Carla Collodija)
Pinokio
koncept Ivana Miletić Piškor
premijera 11. prosinca 2012.
(u koprodukciji s Plesnim atelierom Naiva)
ideja Ivana Miletić Piškor, dramaturginja Maja Kovač, koautori Dina Ekštajn, Maja Kovač, Ivana Miletić Piškor, Petar Banda, Zvonimir Kvesić, stručni suradnik za glumu Dražen Šivak, kostimografija Katarina Pohl, scenografija Grupa Glop Dramskog studija DKD-a, autor glazbe Damir Šimunović, oblikovanje svjetla Domagoj Klasić, grafičko oblikovanje Martina Granić,
izvode: Dina Ekštajn, Maja Kovač, Ivana Miletić Piškor, Petar Banda, Zvonimir Kvesić
Piše:
Gruić