Ovdje i sada živjeti za život

Teatar 2000, Zagreb: Vilim Matula (prema pjesničkoj zbirci Vertigo Branka Maleša), Maleš, Maleš, redatelj Vilim Matula

• 
  
  Ponekad je lako: opisati, prepričati, rascjepkati pa prikupiti i ponovno nanizati tko je što rekao i kako, gdje se nalazio dok je govorio, što ga je okruživalo, prema kome je usmjerio pogled, prema kome glas, tko je na njegove riječi i geste spustio glavu, tko je ponosno uzdigao, leti li odgovor visoko ili pak pada. „A što pada, neka pada. Ništa pada, ugodno je.“ Prati li ga glazba, ili pak ispraća. „Ja plačem, plešem. Mjesec je iznad kuhinje sve tone u Meksiko.“ Ponekad se podijeli da bi se moglo (o)vladati cjelinom, ali predstavom Maleš, Maleš najbolje se ovladava i prihvaća je se u cjelini, neposrednim doživljajem sinteze šuma, riječi, ritma, pjeva, melodije, pokreta, tijela, sjene, prostora i vremena. Vremena vanjskog, i unutarnjeg razvučenog vremena poezije koja je labirint pa tako i medij koji je oživljava i interpretira također postaje labirintom pjesništva, pokreta i značenja.
  
  Teško je raščlaniti te brojne putove kojima se može krenuti, i reći da postoji ikakvo jedinstvo osim jedinstva emocionalnog doživljaja svakoga ponaosob. Prostor za interpretaciju je nepregledan i neusmjeren na zajedničke reakcije. Predstava Vilima Matule, izgrađena na poeziji Branka Maleša u suradnji sa Irmom Omerzo, Damirom Bartolom Indošem, Davorkom Horvat, Stankom Kovačićem, Srđanom Sacherom, Ivanom Marušićem Klifom i Igorom Pavlicom, zanimljivo je pjesničko-glazbeno-scensko-plesno događanje. Vilim Matula, kružeći oko publike i probijajući se kroz redove, recitira pjesme iz Malešove nove zbirke poezije Vertigo. Kao interludij recitacijama, te ponekad njihova nadopuna i pratnja, pojavljuje se glazba, a na zidovima se pojavljuje poezija za vid, uvećane sjene glazbenika i instrumenata koji tu glazbu stvaraju.
  
  Scenski postupci su, kao i pozornica, ogoljeni. Stih, glazba i pokret dominiraju. Matula recitira Živim za život, a Irma Omerzo se pojavljuje na pozornici krećući se u ritmu poezije, tumačeći pokretima Malešove nadrealističke slike. Atmosfera je baršunasta i umirujuća sve dok Davorka Horvat igrajući se glasom ne rasprši uljuljkanost dočaravajući moć transformacije zvuka i značenja riječi, izgovarajući u desetak varijacija Malešov menu slastica. Indoš se izražava nervoznim, sputanim, usporenim, prenaglašenim, repetitivnim i zarobljenim pokretom. Surađuje sa Irmom Omerzo u pokušaju samosputavanja. Poput Fabreove instalacije Pljuvača koji pljuje na vlastiti grob, ljulja se i pljuje u pozadini Matulina repetitivna, ubrzana izgovaranja stihova: ima boga, nema boga. Otvara se prva rasprava, prvi element donekle ustaljeno dramskog u ovom scenskom događanju – ima li boga ili nema, tko u njega ne vjeruje, te u što točno vjeruju agnostici.
  
  Pojedinci u publici podižu ruke na pitanje tko u boga ne vjeruje, a jedan muškarac iz gledališta odgovara da agnostici „vjeruju da ne znaju“. Indoš kazuje uz čije utjecaje se njegovo mišljenje o ovom pitanju formiralo, Matula ponovno recitira, pokreće se glazba, pojačavaju pokreti, lanci udaraju o pod, vješalica je instrument, papir također, otvara se druga rasprava te ubrzo nakon toga, sasvim neočekivano, izvedba završava. Vilim Matula kao moderator rasprava, između recitacija Malešove poezije „razbacanih slika i značenja“, potiče publiku na sudjelovanje te pitanje da li u tom kazališnom događaju uopće postoji lik ostaje nerazjašnjeno samo kod tih par glasova koji su se čuli iz gledališta.
  
  Ovo uistinu neobično događanje ostvarenje je umjetnika u raznim područjima, od kojih je svaki pridonio cjelini pokazujući djeliće svojih velikih talenata. Pored recitiranja temeljena većinom na improvizaciji, toliko čak da i oblikovatelj svjetla i tona Zdenko Trandler svaki put vođen poezijom iznova eksperimentira kroz svoje medije, ovo scensko djelo poziva na ponovno gledanje, ukoliko se prvi put svidi. Moguće je naravno da se i ne svidi. Nije to pitanje kvalitete, ona je svakako prisutna. Pitanje je ljubavi prema poeziji, otvorenosti eksperimentima, želje za tumačenjem, prihvaćanju nerazumljivoga i uživanja u otporu.
  
  © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 22. prosinca 2012.
  
  Vilim Matula (prema pjesničkoj zbirci Vertigo Branka Maleša)
  Maleš, Maleš
  redatelj Vilim Matula
  premijera 18. prosinca 2012.
  dramaturginja Nataša Govedić, oblikovatelj svjetla i tona Zdenko Trandler
  izvode: Vilim Matula, Irma Omerzo, Damir Bartol Indoš, Davorka Horvat, Stanko Kovačić, Srđan Sacher, Ivan Marušić Klif, Igor Pavlica

Piše: