Povratak u garažu

Kazalište na Pešćenici – KNAP, Zagreb: Borivoj Radaković, Grupa, red. Mario Kovač

• 
  
  Nevelika pozornica Kazališta na Peščenici transformirana je u garažu za probe rock benda sa svim ključnim elementima: instrumentima, automobilskim gumama, praznim pivskim bocama, retro motorom i neograđenom zahodskom školjkom. Zidovi su ukrašeni plakatima na kojima su neki od kultnih svjetskih i jugoslavenskih rock i punk bendova (Azra, Kud Idijoti, Satan Panonski, Sham 69, The Clash) od kojih odudara plakat s mladim licima Sretena Mokrovića, Ranka Zidarića i Ivice Zadre s neočekivanim i simpatičnim dodatkom Tomislava Štrige, u ulozi pokojnog pjevača Rudija, tekoreći in absentia. Oni su bili Grupa, bend koji je prije nekoliko desetljeća, u zlatno doba jugoslavenskog rocka imao relativno uspješnu glazbenu karijeru. Nakon Rudijeve smrti, koja se učestalo evocira kao ključna trauma njihovih života, bend se raspao i sada, niz godina kasnije, ovi ostarjeli, isprani rokeri traže način da se vrate svojoj staroj strasti.
  
  Mick (Sreten Mokrović) je svojevrsni frontman, nekadašnji revolucionar, sadašnji državni službenik, dio trule birokracije koju je nekada prezirao i poslušni muž svoje žene. Rizbo (Ivica Zadro) je filozof u bendu, čangrizavi aktivist koji se čak i u poodmaklim godinama bori protiv sistema, ali zato živi s majkom i na račun njezine male mirovine. Gula (Ranko Zidarić) je po vlastitima riječima „zdravi, neinhibirani muškarac“, zapravo šovinist koji pršti od testosterona i maltretira zaposlenice u svom dućanu. Trojica su glumaca uspješno oblikovala zanimljive trodimenzionalne likove glazbenih veterana, a za njima nije zaostajala ni mlada Iva Visković u ulozi Maje – upola mlađe pjevačice koja se pridružuje bendu u nadi da će joj njihove sada već sasvim izblijedjela slava pomoći u ostvarivanju prave glazbene karijere.
  
  Članovi benda ulaze na pozornicu jedan po jedan i uzimaju instrumente u ruke dok se gledalište puni. Posljednja na pozornicu izlazi Iva Visković i predstava se otvara pristojnom izvedbom Sinatrinog hita My Way. Čini se da se u zadnje vrijeme na zagrebačkim pozornicama razvio trend inkorporacije žive glazbe u izvedbu kao i zagrijavanja na pozornici dok gledatelji sjedaju na mjesta. Iako je to u ovom slučaju bio jedan od ključnih elemenata predstave, a izvođači su svoj posao odradili i više nego korektno, nepotrebno dugački glazbeni dijelovi više su razvodnili nego obogatili predstavu u cjelini.
  
  Amaterske izvedbe pjesama poput Hey Joe ili KKK Took My Baby Away teško da su mogle zamaskirati nezanemarive manjkavosti sama teksta. Nemoguće je previdjeti sličnosti s predstavom Amateri, posljednjom dramom Borivoja Radakovića koja je postigla zavidan uspjeh i kod publike i kod kritike. No ova je predstava osjetno slabija i na idejnom i na izvedbenom planu. Važni problemi koji se kreću od rodne diskriminacije do siromaštva natuknuti su, no nedorečeni. Unatoč izrazito govornom jeziku koji obiluje kolokvijalizmima, šatrovačkim izrazima, poštapalicama i psovkama, dijalozi na trenutke djeluju neprirodno te, upravo zbog spomenutog izričaja, zamorno i besadržajno.
  
  Između plakata i sprejevima nacrtanih znakova za mir s jedne i za anarhiju s druge strane oblikovao se prostor koji kao da pripada nekom drugom vremenu. Ondje je njihov bijeg od razočaravajuće stvarnosti financijskih i obiteljskih problema. Realistična i detaljno razrađena scenografija odigrala je važnu ulogu u oblikovanju atmosfere; cijela se drama odvija unutar ista četiri zida, a prijelazi između prizora spretno su dočarani svjetlom. Kostimografija je predvidljiva, temeljena na stereotipnim svakodnevnim odjevnim predmetima – palestinka i karirana košulja na mladoj rokerici, majice sa slikom Che Guevare ili Ramonesa na starom aktivistu, jeftine košulje i kravate na birokratu te sportska vesta s kapuljačom na „neinhibiranom muškarcu“.
  
  Predstava, najavljena kao crna komedija, započinje kombinacijom nostalgije i optimizma, no problemi koje glazbenici žele ostaviti s onu stranu vrata garaže neprestano penetriraju u njihov zaštićeni svijet, a drama postepeno poprima sve teži i mračniji ton. Ipak, zahvaljujući efektnom vizualno-auditivnom aspektu i nekim zgodnim redateljskim rješenjima Maria Kovača predstava je u cjelini relativno zabavna.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 23. prosinca 2012.
  
  Borivoj Radaković
  Grupa
  redatelj Mario Kovač
  premijera 21. prosinca 2012.
  scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Hana Letica, rekviziter Miriam Brezovec, inspicijent Miriam Brezovec, majstori svjetla i tona Marinko Radočaj i Darko Crnčević, glazbeni mentor Damir Smiljanić Smiley
  izvode: Sreten Mokrović (Mick), Ivica Zadro (Rizbo), Ranko Zidarić (Gula), Iva Visković (Maja)

Piše: