Živo srce drvenog lutka
Teatar Naranča, Pula: Carlo Collodi, Pinocchio, red. Renata Carola Gatica
-
Bajke koje odolijevaju vremenu imaju, pored svoje zabavljačke komponente, i jasnu pedagošku ulogu kao opominjuće pripovijesti, te pozivaju na poslušnost roditeljima i starijima, zahvalnost, nužnost zasluživanja nagrade, osobno poštenje, promišljanje kategorija dobra i zla i tako dalje. Ponekad su uposlene metafore suptilne, a ponekad vrlo jasne, gotovo prozirne. U ovu drugu skupinu pripada Pinocchio Carla Collodija, kojeg je Teatar Naranča početkom prosinca premijerno izveo u svojem sjedištu, Dječjem kulturnom centru (bivši Pionirski dom) u Puli, obilježivši 55 godina od igranja Pinocchija – prve dječje predstave u ovom gradu – na istom mjestu. U dramatizaciji Rebecce Agić i režiji Renate Carole Gatico, argentinske redateljice koja živi i radi u Zagrebu, Collodijev je roman za djecu o drvenom lutku koji želi postati pravim dječakom, radi preglednosti reduciran na nekoliko osnovnih cjelina. Također, tekst je mjestimično osuvremenjen, uvođenjem primjerice vrlo pričljivog Zrikavca ili blagonaklonog parodiranja cirkularnog dječjeg pitanja „Zašto?“Dakle, pored uvoda u kojem se postavljaju okviri priče i lutak oživljava, tu je zgoda o Pinocchijevoj prodaji školske početnice – koju je Gepetto kupio novcem od prodaje svog kaputa – u zamjenu za ulaznicu za lutkarsku predstavu, zatim epizoda u kojoj Mačak i Lisica nasamare Pinocchia i ukradu mu darovane novčiće, potom druženje sa Lucignolom na Otoku zabave (u originalu Zemlji igračaka), te naizad susret sa Gepettom u utrobi velike ribe nakon kojeg je Pinocchio nagrađen zbog požrtvovnosti, te ga Vila pretvara u pravog dječaka. Radnju objedinjuje narator priče Zrikavac/Savjest koji istodobno kreira i komentira zbivanja na pozornici, neprestano pišući tekst same Collodijeve priče na svom pisaćem stroju, u sobici u lijevom kutu pozornice.
Veliki plus ove predstave je činjenica da se uz malo sredstava uspio postići fascinantan vizualni rezultat, a zasluge treba pripisati suradnji redateljice i Breze Žižović, odgovorne za scenografiju i vizualni identitet predstave. Naime, u kombinaciji sa animacijom, kazalište sjena pokazalo se idealnim rješenjem za scene u kojima je postojala opreka između zahtjevâ priče i realnih mogućnosti relativno male pozornice. U tom je smislu dvodijelni poluprozirni paravan poslužio kao golema otvorena slikovnica na kojem se, uz pomoć glumaca iza paravana, projektora iza gledatelja i malo mašte stvorila vizualna poezija koja je prštećim svjetlom, oblicima i posebice bojama očarala i djecu i odrasle. U ostalim je scenama pažnja posvećena klasičnoj interakciji među likovima. Višestruke uloge Geppetta, Mangiafuoca, Lucignola i Mačka glumi Franjo Tončinić, kao što su uloge Trešnjića, Lisca, Harlekina i Dečka pripale Ugu Koraniju. Zaštitnički nastrojenu, ali i pravednu Vilu s lakoćom je odigrala Gea Gojak.
Naslovni lik igra vrlo mlada Mila Jovanović, čije uvijek nasmiješena dječja pojava uglavnom neokrznuta svim nevoljama kroz koje prolazi svojeglavi i naivni drveni lutak, no njezin šarm i simpatičnost, kao i snalaženje u replikama i kretanju po pozornici nadilaze iole ozbiljniju zamjerku. Lutkovu Savjest koja povremeno zaspe na dužnosti ili odlazi na tečaj španjolskog umjesto da prati Pinocchia, predstavlja Zrikavac u interpretaciji Nikole Kerkeza. Kerkezov sumnjičavi, hiperaktivni i krajnje osuvremenjeni Zrikavac u Agićinoj dramatizaciji zadobiva na puno većoj važnosti nego u romanu, gdje se tek povremeno javlja kao sporedni glas razuma i reda, dok ovdje djeluje kao posrednik između likova i djece u publici, neprestano uskačući sa opservacijama i komentarima o (ne)savjesnom djelovanju.
Zanimljivo je kako Pinocchia ima pravo na vlastitu priču o postajanju dječakom tek iz tuđe perspektive, i to nekoga tko je bio zadužen za njegov moralno odgovoran život, a koji svoju zadaću i nije obavljao naročito uspješno. Očito je da je eksternalizacijom Pinocchijeve savjesti, koja ima vlastiti život i vrlo lako zakaže u ključnom trenutku, kao i činjenicom da je Pinocchio doslovno marioneta (drveni lutak) kojom, figurativno, drugi mogu vrlo lako upravljati, dodatno naglašena lutkova pozicija između ljudskog i neljudskog svijeta, svijeta odraslih i djece, očitovana u nemogućnosti upravljanja vlastitim životom. Tek kad preuzme odgovornosti za vlastite postupke i postane hrabar, iskren i nesebičan Pinocchio može postati dječak od krvi i mesa. Prije negoli se to dogodi, Pinocchio mora proći kroz obred odrastanja, svojevrsni proces pokušaja i pogrešaka. On uključuje vjerovanje lažima Mačka i Lisice, a Franjo Tončinić i Ugo Korani u tom smislu stvaraju veoma zanimljivu, no djeci vjerojatno nejasnu vizualnu metaforu.
Naime, umjesto klasičnih slatkorječivih prevaranata, oni oblikuju likove koji govore iste rečenice u isto vrijeme, zrcaleći jedan drugoga. Navedeno je naročito došlo do izražaja u jednoj sceni iza paravana kada su formirali jedno tijelo sa četiri ispružene ruke te dva sinkronizirana, gotovo robotska glasa, koji su brzim tempom ispaljivali hladne replike. Takva bi metafora pohlepe kao tijela bez lica, čiji je višak ruku ispružen u gesti grabežljivog potraživanja, ipak bila prikladnija za stariju publiku. Također, uzgred budi rečeno, i kostimi dvaju prepredenjaka kostimografkinje Desanke Janković pomalo su zbunjujući, s obzirom na to da Mačak izgleda kao muška verzija Cruelle de Vil, a Lisac kao pripadnik glam rock scene sedamdesetih.
Još jedna nelogičnost povezana s dobi ciljane publike tiče se Lucignola i Dečka koji mame Pinocchia na Otok zabave, a zamišljeni su kao fakini koji u govoru koriste sleng i puše (?!). S obzirom na to da je predstava namijenjena djeci 5+, te da su u publici uglavnom bila djeca predškolske dobi i/ili prvog, drugog razreda osnovne škole, upozoravanje na opasnosti cigarete se u ovom slučaju ipak čine pretjeranima. No, bez obzira na povremene greške u hodu, formalna inovativnost i čarobnost predstave, pročišćenost radnje i uravnotežen tempo dovoljan su razlog za preporuku.
© Ivana Anić, KAZLIŠTE.hr, 23. prosinca 2012.
Carlo Collodi
Pinocchio
redateljica Renata Carola Gatica
premijera 1. prosinca 2012.
dramatizacija Rebecca Agić, scenografija i vizualni identitet Breza Žižović, glazba Ugo Korani, kostimografija Desanka Janković, tehničko vodstvo Toni Modrušan, garderobijerka Beki Perić
izvode: Mila Jovanović (Pinocchio), Nikola Kerkez (Trešnjić, Lisac, Harlekin, Dečko), Franjo Tončinić (Geppetto, Mangiafuoco, Lucignol, Mačak), Ugo Koani, Gea Gojak (Vila)