A što je njemu Shakespeare?

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: William Shakespeare, Na Tri kralja ili kako hoćete, red. Aleksandar Popovski

• 
  
  Nakon brojnih, većinom vrlo uspješnih režija na raznim hrvatskim pozornicama makedonski redatelj Aleksandar Popovski za svoj debi u zagrebačkom HNK-u želio je komad „bez rata, politike, nasilja, krize i recesije“ i to je pronašao u najizvođenijoj Shakespeareovoj komediji Na Tri kralja ili kako hoćete. No čini se da njegovo zanimanje za taj tekst i nije išlo mnogo dalje od te temeljne tematske odrednice i mogućnosti da klasičnu komediju osuvremeni tako da to bude isključivo njegovo ostvarenje. Da bi osim nekih sličnosti zapleta sa suvremenim televizijskim sapunicama njegovo poigravanje Shakespeareom ipak bilo smislenije uz pomoć dramaturginje Ane Tonković Dolenčić nastojao je dodavanjem još nekih tekstova (uglavnom Shakespeareovih soneta) stvoriti neku vrstu rasprave o ljubavi, ponajviše kroz dodani lik Anonimusa kojeg tumači Alma Prica, vrsno interpretirajući sonete i dajući time poseban okvir Shakespeareovoj komediji zabuna koja na zabavan način govori i o tome kako zaljubljeni zapravo osjećaje gaje prema svojoj slici ljubljene osobe, a ne živom ljudskom biću, gubeći pritom i vlastiti identitet.
  
  Međutim koliko redatelja zanima Shakespeareov tekst pokazuje već prva pojava Anonimusa prije otvaranja zastora – Alma Prica je u crnom odijelu s nacrtanim crnim muškim brčićima i dugom ženskom kosom. I dok gledatelj nastoji dokučiti što vidi (vjerojatno da kroz sonete o ljubavi na isti način mogu govoriti i muškarci i žene) smisao odslušanog mu je već djelomice pobjegao. I scena vizualno fascinira od prvog trenutka – scenografija grupe NUMEN i Ivane Radenović sastoji se od bijelih konopaca koji se zapetljavaju i oslobađaju poput rukavaca radnje i njihova likovna dojmljivost i funkcionalnost nedvojbeno je najuspješniji dio predstave. No, već kostimi Jelene Proković koji bi trebali predstavi dati dašak „trasha i glam rocka“ i pored zanimljivog izgleda nemaju pravu funkciju, jer je glazba grupe Silence potpuno drugačijeg usmjerenja, a i karikaturalnost likova na kojoj redatelj inzistira uglavnom nije takve provenijencije.
  
  Uz to karikiranje likova pokazuje kako Popovski ne nastoji otkrivati značenja iza naizgled isključivo zabavne igre, a po svoj prilici drži i da Shakespeare današnjem gledatelju nije dovoljno smiješan. Vjerojatno je to glavni razlog što u okviru takve koncepcije vrlo dobri Bojan Navojec ilirskog vojvodu Orsina tumači naglašeno feminiziranim pokretima. Međutim karikiranje homoseksualnog ponašanja u većini naših kazališta je najlakše, ali i najprizemnije sredstvo za izazivanje smijeha. Moguće je doduše da je redatelj htio ukazati i na moguću Shakespeareovu skrivenu podršku istospolnoj ljubavi, na što možda upućuje i nekoliko vrlo dugih i na zagrebačkim pozornicama rijetko viđenih silno strastvenih poljubaca koje zabunom izmijenjuju protagonisti istog spola.
  
  No, u ostalom znatno većem dijelu predstave nema više niti aluzija na takvo ponašanje osim u nekoliko kratkih prizora u kojima pomorski kapetan Antonio (karikirani Kristijan Potočki) pokazuje sklonost prema Sebastijanu (Ivan Glowatzky zabavan u oscilacijama između zbunjenosti i junaštva)) kojeg je spasio nakon brodoloma u kojem je nestao brod kojim je on sa sestrom Violom krenuo prema Iliriji, jer je ona svojom neizmjernom ljubavlju prema Orsinu pravi pokretač komedije zabluda potenciranih nevjerojatnom sličnošću brata i sestre koja još više dolazi do izražaja kada se Viola koja se spasila na drugom mjestu i saznala da je Orsino zaljubljen u drugu prerušava u muškarca i tako stupa u njegovu službu. Olga Pakalović i u ovoj ulozi potvrđuje veliki raspon svojih glumačkih mogućnosti sjajno se poigravajući svojim lažnim muškim identitetom, ali ni njezino nedvojbeno umijeće nije dovoljno da bi bila do kraja uvjerljiva u Violinoj ljubavi prema Orsinu koji svojim ženskastim prenemaganjem teško može biti objekt žudnje bilo kojeg ženskog bića kojeg zanima suprotni spol, a neuvjerljivost te temeljne pretpostavke radnje ruši dramaturšku strukturu cijele fabule.
  
  Tako oblikovan vojvoda dodatni je razlog (uz tugu zbog smrti u obitelji) da ga odbije ona za kojom čezne – grofica Olivija koju Iva Mihalić uspješno tumači nijansirano i u detaljima precizno prelazeći iz dostojanstvenosti u strast prema Violi koju drži mladićem. Vidljivo je međutim da redatelja više od te glavne linije radnje zanimaju epizodni izrazito komični likovi pa svojom efektnom karikaturalnošću u prvi plan često izbijaju Darija Lorenzi Flatz kao Olivijina družbenica Marija, Goran Grgić kao Olivijin rođak vitez Tobija i Luka Dragić kao vitez Andro Grozomor. Oni koriste svoje scene za prave glumačke ekshibicije i stvaraju prizore prave pučke komedije koja nažalost ne korespondira s onom višom komedijom kojoj pripada i jedini komični antagonist Malvolio s kojim redatelj zapravo ne zna što bi, pa mu tek snažna glumačka osobnost Livija Badurine osigurava scensku životnost. Ivana Boban se kao Luda povremeno gubi između te dvije različite razine komedije, a Krunoslav Šarić kao Orsinov dvorjanin Valentin ne odlučuje se ni za jednu, pa se doima likom iz neke druge predstave.
  
  Sve to rezultiralo je vizualno dojmljivom, ali tek povremeno zabavnom predstavom kojom Aleksandar Popovski nije uspio realizirati svoj kazališni svijet na temelju teksta koji ga je zanimao tek kao povod, a ne i danas živo djelo, pa se gledatelj na kraju pita je li imao ikakav dublji razlog za realizaciju ove komedije i što njemu predstavlja Shakespeare.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 13. prosinca 2012.

Piše: