Iako već odavno potrošen izraz, kreativan nered je ono što u potpunosti opisuje scenu na kojoj se predstava odigrava. A scenografija je ovdje ono od čega valja započeti. Gomila odjevnih predmeta dostatna da u njoj prezimi čitav jedan prosječni zagrebački osnovnoškolski razred (od barem trideset učenika) razasuta je po čitavoj pozornici. Na prvi pogled, sveopći kaos koji bi opsesivno-kompulzivni bolesnici vjerojatno tolerirali samo ako bi morali, ubrzo poprima obrise reda – sve je posloženo po bojama, gotovo nijansama. U prožimajućem i pomalo uznemirujućem šarenilu, uočljiva su tri poprilično masivna postolja, a na scenu ubrzo dolazi i četvoro glumaca, sjedajući na jedno od njih. To je početak predstave nastale prema romanu Damira Trajčevića, dodatno podnaslovljenog purgericus vuglaris, u režiji Marija Kovača. I dok roman nosi oznaku zabranjenog za one čija se dobna granica prelazi dvadeset godina, predstava već na samom početku upozorava sve autoritarne pripadnike društva današnjice (odgajatelje, profesore, političare, zapravo sve one koji se diče moralnim osjećajima) kako još Hrvatska ni propala dok je nama naše mladeži izblijedjela sjaja, a čiji je život neprestani party.
„Punoglafka je pogled u iskrivljenu sliku današnjice koju nam pruža zrcalo nalik onima u zabavnom parku'.“, priča je to o svemu onome što ispunjava život jednog tinejdžera naglašena povećom dozom groteske, sve ono što se događa likovima na sceni zamjetno je uveličano i humorno karikirano, no unatoč takvoj potpunoj izobličenosti, tekst ipak ostaje aktualan, prepoznatljiv upravo tom prisutnošću današnjice otkrivajući sliku nekih novih klinaca, njihovih razmišljanja, ponašanja, životnih ciljeva, moralnih normi.
Punoglafka je sedamnaestogodišnja djevojka čiji su dani ispunjeni gotovo samoubilačkim izlascima prepunima alkohola i droge, nimalo suzdržanih seksualnih avantura, prečestim ponavljanjem razreda, zavidno bogatim prijateljima, djevojka čija je rodoslovna bukva disfunkcionalna, a opet tako blisko nalikuje posve običnom rodoslovnom stablu. Njezina je glava stalno puna i raspored njezinih slobodnih aktivnosti uistinu je impresivan, baš kao i njezini savjeti (koji nalikuju kakvim brokerskim izvještajima o stanju na burzi) onim neuglednijim prijateljima od kojih počesto neuspješno pokušava napraviti face. Njezin život je kratak jer traje samo do četiri ujutro, njezin je život hard core xxl, život apsolutno neopterećenim svim izvanjskim (nezaposlenošću, krizom, besparicom, lošim društvom). Jer ona živi u „zemlji čudesa gdje bi si i Alisa rezala žile“.
Naslovnu ulogu Punoglafke utjelovila je mlada i nagrađivana glumica Nika Mišković (nekoliko nagrada za glavnu žensku ulogu u predstavi Ana i Mia) koja minimalnim transformacijama ona postaje „djevojka koju ne bi htjeli imati za kćer, ali bi za ljubavnicu“, a gledatelje iznimno uvjerljivo uvlači u neki novi svijet, okruženje u kojem vlada halucinogena jurnjava potpomognuta raznoraznim opijatima, no istovremeno ga čini (već spomenuto) svakidašnjim, onim kakvim ipak veći dio populacije živi. Petra Kurtela potpuna je suprotnost nešto ozbiljnijoj Niki Mašković. Stereotipnu bogatašicu kRenčiojoj je pruženo sve, Kurtela je upotpunila iritirajućom (ali za ovu ulogu neophodnom) vrckavošću kojom je dodatno naglasila razmaženost svojeg lika. Jan Kerekeš i Amanda Prenkaj odigrali su plejadu različitih likova (od policajaca i inspektora, roditelja Punoglafke, pohotnih bikera i sl.), a u svakoj su ulozi sasvim dopadljivo, komično i iznimno talentirano dominirali scenom. Njihov prijelaz iz uloge u ulogu predstavu je svrstao u one izvedbe čija je glavna karakteristika britki humor.
Punoglafka je predstava o ponešto intenzivnijem odrastanju zagrebačke tinejdžerice čiji je život ispričan na crnohumoran način. Još jedna u nizu priča o otpisanoj generaciji, zaokružena je dvama pitanjima koje sama junakinja postavlja : kad će svemu ovome kraj te što je ona toliko sagriješila da sad ovoliko pati. Redatelj ostavlja gledatelje bez željenih odgovora, pomalo ih zakidajući i za poantu cijele priče (koja je tipična za upravo ovakve tekstove). Iako je pouka možda potrebnija nešto mlađem uzrastu (ukoliko im je ovakva predstava uopće na ikakvu repertoaru), zrelijim gledateljima, kao i samoj Punoglafki, preostaje samo nastavak traganja u vlastitom aranžmanu koji ih vjerojatno nikad neće dovesti do cilja same potrage. Punoglafka je predstava koja će vas razljutiti i isprovocirati i natjerati na razmišljanje, predstava visoke kvalitete, predstava zbog koje će gledatelji odahnuti jer je hiperkarikirana, nadajući se da nisu samo – djetinje naivni.
© Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 26. studenoga 2012.
Damir Trajčević
Punoglafka
redatelj Mario Kovač
premijera 18. listopad 2012.
dramaturginja Marijana Nola, scenografkinja i kostimografkinja Valentina Crnković, rekviziter Jasna Josipovski, skladatelj Nikša Marinović, inspicijentica Jasna Josipovski, majstori svjetla i tona Marinko Radočaj i Darko Crnčević, asistentica kostimografa i scenografa Jasna Josipovski
izvode: Nika Mišković, Amanda Prenkaj, Petra Kurtela, Jan Kerekeš
