Slabosti intrige

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka, Hrvatska drama: Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais, Figarov pir, red. Róbert Alföldi

• 
  
  Stvaranje novih društvenih odnosa, nagli ekonomski i društveni preobražaj, očita klasna zaoštrenost, promjene dakle na svim razinama čovjekova javna djelovanja (političkoga gospodarskoga, kulturnoga) – tek su ovlaš spomenute činjenice koje su zahvatile Francusku 18. stoljeća. Dakako, sve se to događalo bez burnih i naglih potresa pa je površinska slika društva odavala onaj stari, iz prošlih vremena naslijeđeni dojam. Sve je još bilo po starom, hirovitu Pompadour naslijedila je Du Barry, Luja XV Luj XVI, kasni je barok pomalo zamjenjivao rokoko. Riječ je zapravo o vremenu koje je moralna pitanja i etička načela podvrgavalo nekoj svojoj hirovitoj i iskrivljenoj (a)hijerarhijskoj strukturi. Iskrenost se primjerice, pisao je Matković, držala primitivnom i glupom, baš kao i pobožnost. Kardinali su zadržavali svoju sredovječnu masku kako bi očuvali strah kojega su tijekom prošlih razdoblja sijali u narodu. A samostani su pak, istodobno predstavljali središte razvrata i nemorala. Čovjeka se držalo u strahu i neznanju što je napokon začelo u njemu svjesnu mržnju te je s vremenom velikom krugu ljudi ipak postalo jasno kako se vlast njihovih gospodara temeljila na u potpunosti neopravdanim privilegijama, lažima, crkvenim i svjetovnim predrasudama i proturječnostima.
  
  Racionalisti su, parafrazirajmo ponovno Matkovića, upotrebljavali svu silinu književno-filozofske borbe kako bi srušili praznovjerje i hipokriziju. U takvu je ozračju „trebalo književno oblikovati pariškog izraslog gamina onoga vremena, s njegovim duhovitim humorom, dati govornicu njegovim sudovima i opažanjima, njegovu neopranom jeziku, njegovoj dosjetki, bezobraznoj, gipkoj, britkoj i kao ubod floreta smrtonosnoj.“ (1949) Tako je nastao Figaro koji je svojim prepoznatljivim prkosom, smijehom, optimizmom i ljutnjom živio u mislima svojih suvremenika i prije nego što je zapravo i bio stvoren. Doduše, nije Beaumarchais kreirajući taj lik ustrajavao tek na smijehu koji optužuje, nego je kombinirajući i prepličući sekvence radnje, interpolirajući niz spletki i dosjetki, zaokrenuvši na momente u farsičnost i intrigu – izgradio složenu sliku svijeta kojega razjeda tumor, napadački smijeh koji je u silnika izazivao bojazan. Figaro je ekpslicite doveo u pitanje slavu svojih gospodara, ukinuo apsolutnost tragičke forme i sveopću aristokratsku moć.
  
  Iz netom iznesenoga zaključujemo kako Beaumarchaisov Figarov pir nije tek laka, površna komedija napisana u namjeri da oraspoloži i nasmije publiku. Ispod te prividne maske krije se elegantno protkana mračna strana gospodarsko-političke, filozofske i kulturne slike njegova vremena kojoj se napokon i bilo potrebno usprotiviti. Riječka izvedba ove komedije u režiji Róberta Alföldija usredotočila se prvenstveno na prvi netom spomenuti segment što je rezultiralo nepretencioznim scenskim uratkom kojemu je osnovni cilj bio stvoriti lepršavu igru na pozornici. Valja naglasiti kako su taj dominantni komični efekt kojemu je Alföldi namijenio prioritet u organizaciji mizanscene osobito narušavale nemotivirane pjevne dionice, posebice one organizirane na umetcima domaće zabavne pop glazbe (Mišo Kovač) pa je na trenutke izvedba nepotrebno skretala u patetičnost. Jednako tako, tek dojam simpatičnosti postignut je i prekidanjem scenske iluzije, odnosno na Figarov (Jasmin Mekić) nagovor uključivanjem publike u pozorničku događajnost ponovno, razumljivo, u pjevnim eskapadama.
  
  Mađarski je redatelj, nadalje, u prvi plan postavio glumca, njegovu mogućnost da glasom, tijelom i pokretom u gledatelja pobudi komični efekt, a što je dodatno bilo potaknuto prostornim rješenjima odnosno ogoljelim scenografskim postavom. Takva pozornica, koja odaje tek osjenčane prostore radnje, podliježe semantičku punjenju koji jednakovrijedni ekvivalent mora postići u sposobnosti glumca da se, u svrhu postizanja smijeha, liši psihološkoga, odstrani sebstvo i utjelovi karikaturu. U tom su manje-više uspijevali Alen Liverić kao bonvivan Grof Almaviva, Anastazija Balaž Lečić (Suzana), Igor Kovač (Kerubin), Denis Brižić (Bartolo) i Davor Jureško (Antonio). No, valja nam ovdje ponoviti kako Figarov pir nije tek dosjetka, a što i potvrđuje sugestivna igra Tanje Smoje (Grofica Rozina), a u potpunosti dolazi do izražaja u samu Figaru (Jasmin Mekić). Riječ je o dvjema, glumački promatrano, dijametralno suprotnim kreacijama u kojima se i nalazi osnovni disbalans režijskih nastojanja s jedne, i konkretne realizacije s druge strane. Ovaj je propust, moguće, potaknut nedostatcima sama predloška – spomenuti songovi, zatim bacanje kroz prozor, pisma, prisluškivanje, mrak, neprepoznavanje, itd. Riječ je o momentima koji oslikavaju labilne konture komične arhitektonike pa ih je, domišljatijim dramaturškim postupcima, bilo potrebno učvrstiti.
  
  Nadalje, Mekićev je Figaro simpatičan, dovitljiv, elokventan, dodvorava se recipijentu no nedostaje mu u monologu posljednjega čina sposobnost da se zagleda duboko u sebe, da sažme kvalitete živoga duha, kvalitete vremena u kojem egzistira, da uistinu osvijetli činjenicu kako je rođen postati dvoraninom pa da napokon njegovo verbaliziranje krene u drugom smjeru. Riječ je o zaokretu koji osvjetljava težinu i gorčinu što uvijek negdje skrivene tinjaju i u trenutku u kojem se otkriju otvaraju mogućnosti za nova razmišljanja i neku novu problematiku. Redatelj Alföldi toga je bio svjestan pa je iz toga razloga i oslobodio Marcelinu (Olivera Baljak) koja više nije samo detalj koji se zaboravlja, nego lik koji svjesno anticipira na pozornici problematiku Edipova kompleksa, dok se primjerice Bazilom (Andreja Blagojević) utječe aktualnim rodnim / spolnim propitivanjima. U oba slučaja govorimo tek o konturama kojih se u predstavi tek dotiče pa na taj način ostavlja po strani onaj dubinski sloj Beaumarchaisova predloška koji i te kako poziva na komunikaciju, i koji i danas može jednako aktualno potencirati socijalnu i kulturnu raspravu.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KAZALIŠTE.hr, 25. studenoga 2012.
  
  Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais
  Figarov pir
  redatelj Róbert Alföldi
  premijera
  prevoditelj Ivan Tomek, dramaturginje Magdalena Lupi Alvir, Edina Kenesei, scenograf Róbert Alföldi, kostimografkinja Sandra Dekanić, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak, asistent scenografa: Gergely Zoldy Z.
  izvode: Alen Liverić (Grof Almaviva, podguverner Andaluzije), Tanja Smoje (Grofica Rozina, njegova žena), Jasmin Mekić (Figaro, grofov sobar i pazikuća), Anastazija Balaž Lečić (Suzana, grofičina sobarica i Figarova zaručnica), Igor Kovač (Kerubin, grofov paž), Olivera Baljak (Marselina, kućepaziteljica), Denis Brižić (Bartolo, liječnik), Davor Jureško (Antonio, vrtlar, Suzanin ujak), Aleksandra Stojaković (Dorita, Antoniova kćer), Andreja Blagojević (Bazil, grofičin učitelj glazbe), Damir Orlić (Don Guzman, sudac)

Piše: