Hrvatska praizvedba drame Djevojčice ne bi trebale igrati nogomet, prva ovosezonska dramska premijera splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta, izvedena je na maloj Sceni 55. Autorica Marta Buchaca u Hrvatskoj je nepoznata, no riječ je o vrsnoj katalonskoj dramatičarki i redateljici mlađe generacije, dobitnici brojnih priznanja i nagrada, koja je sama režirala praizvedbu Djevojčica na festivalu GERC u Barceloni 2009. Predstava u prijevodu i režiji Nenni Delmestre pokazala se punim pogotkom, premda je nastajala na neugodnoj vjetrometini nastaloj odlaskom vršitelja dužnosti intendanata Duška Mucala i dolaska novog intendanta, maestra Tonća Bilića, na čelo te nacionalne kazališne kuće. Nakon jedne odgode, predstava je premijerno izvedena 5.prosinca i – dogodio se teatar. Promišljenost u odabiru teksta, minuciozan rad redateljice i cijelog umjetničkog tima rezultirali su sjajnom punokrvnom dramom kako je s punim pravom najavljivana. Odmah je bilo razvidno da je Nenni Delmestre, u duhu svoje dosadašnje prakse traženja i uprizorenja suvremenih dramskih tekstova (primjerice Varijacije o smrti Jona Foessea, Moderna vremena Alessandra Occhipintija i Moje dijete Mikea Bartletta), pronašla pravi dramski tekst.
U splitskom uprizorenju svi su elementi bili odlični: od pametnog teksta preko vrsne režije do glume. Bez ikakve dvojbe Buchacain dramski tekst svakako je najjača karika – životan, brz i žanrovski gotovo triler, a istodobno duboko emotivan i human. A naslanja se na nažalost učestalu priču o teškoj prometnoj nesreći u kojoj teško stradavaju tri osobe. No drama počinje kad njihovi najbliži Majka, kćer Sara i mladić Toni, koji se nađu u čekaonici pred jedinicom intenzivne njege, krateći mučne sate neizvjesnosti hoće li ozlijeđeni izaći iz kome shvate da ne znaju što je to u istom automobilu povezalo dvanaestogodišnju djevojčicu koja voli i igra nogomet, mladu djevojku i vremešna muškarca.
Predstava u konačnici otkriva zastrašujuću istinu da o našim najbližima, pa i o sebi samima, znamo, imamo ili prihvaćamo tek plošnu, polovičnu istinu. Jamci pravog odnosa s onima za koje samo mislimo da ih poznajemo su: ljubav, uvažavanje, empatija i toplina uz suočavanje s vlastitim propustima i zabludama. Tako malo, a tako nedostižno puno sugerira taj ovaj tekst. Redateljica Nenni Delmestre napravila je pravi mali kazališni biser i odabirom glumaca te duljinom predstave od svega 73 minuta iako s integralnim tekstom koji je plijenio svojom jednostavnom puninom.
Fascinantna je bila gluma Gorana Markovića koji je ulogom impulzivnog Tonija definitivno pokazao da je ima glumačku snagu na koju dramski ansambl splitskog kazališta u budućnosti mora računati i znati je koristiti. I Snježana Sinovčić Šiškov kao Majka, u čije se zadane predodžbe njezina kćer koja voli i igra nogomet nije uklopila, bila je snažna i uvjerljiva kao i studentica glume Lara Živolić koja je u ulozi ogorčeno-osamljene Sare, otuđene kćeri rastavljenih roditelja pokazala da, unatoč nedvojbenoga glumačkog talenta iskazanog u nekoliko vrlo dojmljivo odigranih scena još treba vremena kako bi pohvatala sve konce glumačkog umijeća.
Audiovizualno oblikovanje Line Vongoechee bilo je nenametljivo i u funkciji komornog ozračja predstave kao i svjetlo Miroslava Mamića. Predstavu svakako treba pogledati, jer nakon gašenja svjetla poruka doslovno prodire do srca i uma. Zar to i nije poslanje kazališnog čina!? Splitsko uprizorenje pratila je i sama autorica Marta Buchaca koja je oduševljena predstavom u cjelini i načinom na koji je publika prihvatila s pravom, zajedno s redateljicom Nenni Delmestre, zaključila: „Valjda se mi Mediteranci dobro razumijemo!"
© Mirjana Maroević, KAZALIŠTE.hr, 8. prosinca 2012.
