Prštavi Galgenhumor

Noćna scena Satiričkog kazališta Kerempuh, Zagreb: Cabaret Chishche Lishche, red. Chishche Lishche

• 
  
  Kabare kao posebna, rubna vrsta kazališta u kojoj su izvođači uspostavljali izravan kontakst s gledateljima, gostima noćnih ugostiteljskih objekata, u Zagrebu je zaživio prije nešto više od stotinu godina, a puni procvat doživio između dva svjetska rata kada su u njemu (po završetku predstava u matičnom teatru) nastupali i najpopularniji glumci tog vremena. Kasnije je najuporniji u oživljavanju kabarea tijekom njemu nesklonih vremena bio Fadil Hadžić koji je pokrenuo najviše projekata u kulturi hrvatske metropole u drugoj polovici prošlog stoljeća, a putem kabarea krenuo je Kerempuhovim vedrim kazalištem (!949./1950.) iz kojeg je nastalo Kazalište Komedija. Sljedeći pokušaj je bio Satirički cabaret Jazavac koji je započeo 1964. u Kavani Medulić, obnavljajući tako i ambijent tradicionalnih izvedbi te vrste teatra. Ipak se i Jazavac (danas Kerempuh) uskoro preselio u zgradu u Ilici i postao kazalištem, no bar povremeno se na Noćnoj sceni (u predvorju) pokušavalo obnoviti kabare za što je najveće zasluge imao veliki komičar i sjajna Jazavčeva zvijezda Mladen Crnobrnja Gumbek (1939-2000) koji se iskazao i kao vrhunski cabaretmajstor kojem su Histrioni i Zlatko Vitez s pravom posvetili Međunarodni festival cabareta i komedije Gumbekovi dani koji se od 2008. održao već pet puta i nedvojbeno povećao zanimanje gledatelja za tu vrstu kazališta.
  
  Osjetio je to i Kerempuh koji je ipak najduže povezan s kabareom, iako su i kabaretski intonirane predstave ipak izvođene na sceni uz niz inovacija koje su ih trebale približiti današnjim gledateljima. U tome je u posljednje vrijeme ponajviše uspjeha imao Spektakluk uz efektne interpretacije Renéa Bitorajca i Tarika Filipovića koji su bili i redatelji i (uz pomoć Zorana Lazića) autori teksta, a prije nešto više od dvije godine došlo je i do ponovnog otvaranja Noćne scene s efektnom satirom Melodija borbe i pretvorbe u kojoj su se Boris Dežulović i Predrag Lucić predstavili ne samo kao iznimno duhoviti tekstopisci nego i kao vrsni interpretatori vlastitih tekstova, a i pjevači kojima nije toliko bilo do glazbenih dometa koliko do toga da način izvedbe funkcionalno služi interpretaciji teksta i njegova smisla.
  
  No, bez obzira na uspjeh tog vrlo specifičnog kabarea, bilo je jasno da Dežulović i Lucić koji nisu čvršće vezani za Kerempuh, a imaju i mnogobrojne obveze, mogu biti atraktivni gosti Noćne scene, ali ne i nositelji i jamci stalnosti njezina programa. Za tu funkciju, pokazala je i ova premijera, mnogo prije može konkurirati band Chishche Lishche (čitaj: čišće lišće) koji čine glumci Kerempuhova ansambla koji su 2010. započeli sa svirkom za potrebe predstave svog teatra O medvjedima i ljudima autora i redatelja Saše Anočića. Od tada su glumci Mario Mirković (koji sklada glazbu banda i svira gitaru), Ivan Đuričić (saksofon, harmonika i vokal), Hrvoje Kečkeš (bas gitara) i Luka Petrušić (bubnjevi) nadrasli svirku samo za potrebe predstava te su se s uspjehom počeli pojavljivati u klubovima i na raznim manifestacijama kao specifičan band koji s uspjehom i ogromnom energijom izvodi svoje varijacije različitih skladbi od rocka i jazza do parodije narodnjaka.
  
  Kako su svi i vrlo uspješni komičari, spojem njihove glume i glazbe bio je ispunjen temeljni preduvjet za pokretanje uspješnog kabarea. Tome je bitno pripomoglo i priključivanje njihove mlađe kolegice Maje Posavec koja uz glumačku nadarenost i svojim pjevačkim umijećem često dominira scenom što i ne čudi jer još od početka studija glume 2005. djeluje kao pjevačica i koautorica u grupi Detour, a iako je tek godinu dana u stalnom ansamblu Kerempuha, za pozornicu tog teatra veže je i ugodna uspomena na nagradu Zlatni smijeh na Danima satire 2008. za ulogu (koja joj je bila i scenski debi) u Krležinim Baladama Petrice Kerempuha u režiji Darka Rundeka i Rade Šerbedžije te izvedbi Kazališta Ulysses.
  
  Već i to da su se Balade pojavile na Danima satire ukazuje da se iz slojevitosti značenja Krležinog opusa mogu izvući i naglasiti satirični elementi te da oni mogu biti zahvalna sastavnica kabaretske predstave. U to se publika mogla uvjeriti i prije gotovo pola stoljeća u jednom od prvih Jazavčevih kabarea Kerempuhov velegrad u Kavani Medulić u kojem su dobar dio teksta tvorili izvadci iz Krležinih tekstova (ponajviše Kraljeva). A današnje gledatelje u to uspješno može uvjeriti Cabaret Chishche Lishche koji se posebice u prvoj polovini predstave tekstualno ponajviše oslanja na Balade Petrice Kerempuha. Uz glazbu Marija Mirkovića i skečeve koji ih povezuju ponajviše tekstovima Ante Tomića (za njihovu efektnu uporabu nedvojbeno je zaslužna i dramaturginja Dora Delbianco, a uz nju svakako i čitav ansambl koji je svojoj glumačkoj i glazbenoj zaigranosti dodao i vrlo uspjele tekstovne improvizacije).
  Brzi ritam, dojmljive glazbene numere i vrlo uspjela komunikacija s publikom vrlo brzo su stvorili svojevrsnim Galgenhumorom ispunjen scenski kovitlac koji na specifičan način drugačijom kazališnom ekspresijom asocira i na neka Krležina rješenja (posebice u Kraljevu). No, kao svaki pravi kabare ni ovaj ne priznaje autoritete, pa uz oslanjanje na Krležin tekst virtuozno maniplira i njegovim likom kao lutkom u jednoj od najatraktivnijih scena kojom negdje sredinom predstave kulminira poigravanje literaturom. Naime nakon niza songova prema baladama dolazi i jedan u turbofolk tonu prema domoljubnom Putniku Petra Preradovića. I kada se čini da je spoj tih dvaju suprotnosti vrhunac, vrlo brzo postaje jasno da je to tek početak nizanja grotesknih i apsurdnih situacija koje karikirano, ali i točno ismijavaju mnoge karakteristične deformacije našeg društva i vremena. U prizor se naime umiješa i menadžer koji u Preradoviću vidi talent kojeg bi mogao (zadržavajući gotovo svu moguću zaradu za sebe) prodati na zapadnom tržištu. Međutim saznavši njegovu narodnost traži nekog podobnijeg, pa se nakon odbijanja (iz sličnih razloga) Nikole Tesle i Ive Andrića odlučuje za Krležu kojem kupuje luksuzni automobil da bi ga nagovorio na potpis ugovora, a potom ga preprodaje raznim zapadnim menadžerima i tjera da piše do iznemoglosti.
  
  Asocijacije na tu situaciju su sve prije nego književne, a i čitava se izvedba, bez obzira na veze s književnošću, poigrava sa svim mogućim autoritetima i pojavama – od za kabare neizbježnih erotskih šala, preko varijacija glazbenih uspješnica (efektna parafraza Bijelog dugmeta i njihove pjesme Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac), do vlasti i političara, pa i nedodirljivosti Crkve (s grupom Isus i apostoli), ukazujući scenski izvanredno efektno i zabavno ne samo na nužnost humora i u najgorim situacijama (koje Krleža smješta pod vješala) nego i na sebičnost ljudske prirode i mehanizme koji omogućuju beskrupuloznu utrku za zaradom i u uvjetima gdje većina jedva uspijeva preživjeti. Tako usmjerena i majstorski realizirana predstava Cabareta Chishche Lishche daje nadu da bi kabare u Zagrebu baš zahvaljujući ovoj grupi i njenom matičnom kazalištu mogao nakon povremenih bljeskova doživjeti i puni kontinuitet uspješna djelovanja. 
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2012.

Piše: