Vratolomno šarenilo

Gradsko kazalište Žar ptica, Zagreb: Marijana Nola (prema istoimenoj engleskoj bajci Josepha Jacobsa), Janko i čarobni grah, red. Helena Petković

• Priča o dječaku koji se preko ogromne stabljike graha popne na gornji svijet, gdje kroz niz peripetija pronađe bogatstvo (i sreću), jedna je od velikih poznatih bajki. Prepričana je i prepisana na puno načina, a brojne filmske i kazališne adaptacije pokazuju njezinu čvrstu ukorijenjenost u kolektivni imaginarij. Pišući tekst za novu produkciju zagrebačkog kazališta Žar ptica, Marijana Nola uzela je za ishodište najpoznatiju klasičnu varijantu, onu iz pera Josepha Jacobsa, da bi je zatim bitno nadogradila u skladu prije svega s moralističkom tendencijom uljuđivanja književnosti za djecu. Jacobsov Janko, naime, u gradu na nebu u tri navrata krade divu blago i svaki puta se sretno vrati kući. I za to nema drugog opravdanja osim činjenice da mu to uspijeva učiniti.
  
  I premda priče s junakom koji ne može biti moralni uzor žive u tradiciji i čitaju se djeci, i premda postoji literatura koja pokazuje njihov značaj, tvrdeći da one komuniciraju na razvojnoj a ne moralnoj razini, kazalište upućeno mladoj publici ima ih redovito potrebu preoblikovati prema pedagoškom diktatu. Osnovna priča zato u predstavi dobiva okvir koji daje legitimitet Jankovom ponašanju – zao div uništio je kraljevstvo u kojem živi Janko, bacio ih sve na prosjački štap, čak i ubio kralja. U avanturi u divovom dvorcu na nebu Janko će saznati da je upravo on mladi princ koji je čudom izbjegao smrt. Uzimanje blaga prestaje biti krađa i postaje vraćanje onoga što mu po pravu pripada, pa ključni motiv više nije odrastanje nego junačko vraćanje reda u svijet.
  
  U skladu s time preformuliran je i lik starca koji daje Janku tri zrna graha – on postaje Zeleni Jura, domaći fantazijski lik koji porijeklo vuče još iz pretkršćanskog perioda, a povezuje se s proljetnim svečanostima obnove prirode. Fokus priče tako je pomaknut prema mitskom, a moraliziranje se ne ističe otvorenim po(r)ukama, već ostaje prikriveno u načinu kako je zamišljeni svijet bajke konstruiran. Janka i čarobni grah na scenu je postavila mlada redateljica Helena Petković, pripovijedajući pregledno i uredno kompliciranu priču, uz visoku dozu dinamičnosti i čitavu lepezu raznorodnih efekata. U želji da unutar istog okvira napravi puno toga, malo se i izgubila.
  
  S jedne strane predstava želi biti maštovita začudna bajka u kojoj se likovi često izražavaju više pokretom nego riječima. I tu pokret funkcionira bolje od likovnosti. Sinkroniziran s glazbom i zvukovima, on nameće tempo, unosi energiju i duhovitost, a i scenski ilustrira brojne trenutke u razvoju radnje. Najzabavniji u predstavi upravo su takvi momenti, poput zbrke zbog nevidljive niti koja pjevačicu vezuje uz harfu ili potresa što ga proizvodi svaki divov korak.
  
  Vizualna čudesna bajkovitost, s druge strane, nije sasvim uvjerljiva. Scena Patricia Alejandra Aguera Marina šarena je, blještava i vrlo pokretna. Namjera da se postigne efekt scenskog čuda sasvim je jasna: nebeski grad pojavljuje se iz ničega, stabljika graha raste pred našim očima, oblaci plove, čarolija pada s neba… Ali kako ništa od toga nije napravljeno s dovoljno tehničke domišljatosti i vještine, iluzija se ne realizira u potpunosti pa sve više nalikuje na naivnost, za koju nemamo razloga vjerovati da je željena. Kostimi nisu dramaturški funkcionalni – šareni su, raznoliki i opisni pa samo u nekim slučajevima daju doprinos karakterizaciji. Janka, primjerice, njegovo sivo djetinje odijelce više sputava nego što mu otvara prostor za igru.
  
  Istovremeno, bajku se približava našem vremenu. Likovi upotrebljavaju kolokvijalizme, usput se obraćaju jedni drugima koristeći uobičajene suvremene izraze, zatočena djevojka u divovom dvorcu pjevačka je zvijezda iz donjeg svijeta… Za taj spoj mitskog jednom davno i osuvremenjenog sada i ovdje nisam uspjela pronaći drugi razlog osim stvaranja površnog komičnog efekta. Jer kad se srebrnasta djevojka u nevolji obraća Janku s jednom od danas popularnih manira govoreći halo uz popratnu tipičnu gestu, kontrast je smiješan, ali nije jasno što bismo trebali s time početi.
  
  Slično se može reći i za komunikaciju s publikom. Naime, od samog početka Zeleni Jura priča s publikom, kasnije će razgovarati i Janko, a gledatelji sudjeluju i u ključnom trenutku kad on saznaje da je mladi razvlašteni kraljević. A suština te komunikacije vidi se već u startu – kad Zeleni Jura postavlja pitanja djeci, ne baš sasvim zadovoljan njihovim odgovorom, on uporno viče: „Može li to malo glasnije?" Sve dok ne dobije dovoljno snažan odaziv.
  
  Dakle, komunikacija s publikom u predstavi, premda je ima dosta, ostaje u tradiciji uobičajenoj u kazalištu za djecu. Sjećate se, jedno su vrijeme praščići redovito pitali publiku je li vidjela vuka a razni su junaci molili gledatelje da im pomognu u pamćenju, nabrajanju, puhanju… I premda djeca spremno na takve poticaje odgovaraju, suvremenija istraživanja krenula su u smjeru suptilnijih načina pozivanja na suradnju. Jer takva je komunikacija u osnovi jednosmjerna: nije važno što će djeca reći, važno je da budu glasna, što onda i ne utječe bitno na doživljaj.
  
  Od tri spomenuta, u uprizorenju upotrijebljena principa, niti jedan nije ostvaren tako da u potpunosti artikulira smisao, a i njihov međuodnos ostaje nejasan, i zato se predstava doima kao da joj nedostaje čišći, pregledniji koncept. Glumački pak nije osobito izražajna. Ističe se Asja Jovanović, koja igra divovu čuvaricu kuće, i jedina postaje živ, kompleksan lik s ponekom protuslovnom željom i namjerom. Kad ravno u publiku govori o prošlim događanjima, uspijeva fokusirati pažnju na način vještih pripovjedača.
  
  Ostali uglavnom pravocrtno, gotovo šablonski igraju svoje ionako već tipizirane likove. Vedran Živolić igra Janka kao naivnog dječaka s puno energije i malo emocije. Razigrani vilenjak (Ante Krstulović) skače okolo, majka (Nataša Kopeč) je zabrinuto dobronamjerna, pjevačica (Sanja Crljen) ustrašena okolnostima. Diva Đuri Utješanoviću pomaže odigrati maska, a zastrašujuća dimenzija lika dobivena je efektnim scenskim pokretom. Predstava, dakle, priča jasnu i konzistentnu, moralističkim zahvatom dotjeranu priču, vratolomno je šarena, bučna i dinamična. Djecu vjerojatno neće osobito angažirati ni emocionalno niti misaono, malo će ih nasmijati, malo uveseliti, a pritom svakako i zabaviti.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 12. studenoga 2012.
  
  Marijana Nola (prema istoimenoj engleskoj bajci Josepha Jacobsa)
  Janko i čarobni grah
  redateljica Helena Petković
  premijera 10. studenoga 2012.
  scena i kostimi Patricio Alejandro Aguero Marino, glazba Damir Šimunović, scenski pokret Vesna Mimica, svjetlo Vesna Kolarec
  izvode: Vedran Živolić, Nataša Kopeč, Ante Krstulović, Asja Jovanović, Sanja Crljen i Drago Utješanović

Piše: