Lutkarska dosjetljivost u oblaku brašna

Zagrebačko kazalište mladih, Novo kazalište, Zagreb i Mini teater, Ljubljana: Svetlana Makarovič, Pekara Mišmaš, red. Robert Waltl

• 
  
  Premda se na njihovoj sceni lutke rijetko pojavljuju, Zagrebačko kazalište mladih je s Pekarom Mišmaš bitno podiglo prosjek trenutne lutkarske ponude u gradu. Riječ je, naime, o predstavi koja lutku koristi promišljeno i pažljivo, u kojoj se materijal bira s razlogom a osmišljavanje kako lutaka tako i prostora za igru bazira se na priči i njenim finim vezama s tradicionalnom bajkom. Ugledna slovenska spisateljica koja piše i za djecu, Svetlana Makarovič, u nas je praktički nepoznata. Njezina Pekara Mišmaš popularan je naslov, nagrađivana priča što je uz ilustracije raznih autora doživjela brojna izdanja u posljednjih četrdesetak godina. Dramatizacija koju smo vidjeli u predstavi obogaćena je dodatnim likovima i potenciranim dramskim sukobom.
  
  Osnovna je priča relativno konvencionalno zapletena, ali i prilično nekonvencionalno raspletena. Naime, koristeći tradicionalne motive bajki, autorica pripovijeda o dobrom pekaru Mišmašu kojem u potaji miševi pomažu peći kruh. Zato on ne treba pomoćnika, niti troši puno brašna, uvijek je raspoložen i nasmijan. I ne samo to, on, zamislite, molim vas, sirotinji dijeli kruh besplatno. To, dakako, izaziva zavist i to onih izravno zainteresiranih: zlobne susjede mlinarice (čije brašno ne kupuje) i konkurentskog pekara (čiji kruh, razumije se, ne valja). Kad otkriju Mišmaševu tajnu, oni pokušaju okrenuti mjesto protiv njega, ali pekar, umjesto suočavanja, jednostavno nestaje bez traga. Izostanak sretnog završetka, osobito kad je u pitanju bajkoviti materijal, svakako je neuobičajen u kazalištu za djecu.
  
  I premda rasplet pokazuje rušilačku snagu ljudske zlobe i pohlepe, zapravo nije uznemirujući. Naime, kao jedan od ključnih protagonista u priči se pojavljuje i mlinaričin mačak, iskorištavano i skromno stvorenje, koji će izdati svoju gazdaricu u korist Mišmaša, ali će za to i biti nagrađen na kraju – on jedini zna kamo je pekar otišao i ide za njim. Predstava dovoljno jasno komunicira s dječjom publikom jer se usprkos pojedinim predugim digresijama uvijek uspijeva vratiti na osnovnu liniju priče. Međutim, čini mi se da bi uključenost djece bila intenzivnija da je mačak jače postavljen kao glavni lik, ili više istaknut u prvi plan, odnosno da je događanje prikazano više iz njegove perspektive.
  
  Tada bi zapleti i zaokreti u radnji dobili na važnosti i u emotivnom doživljaju djece u gledalištu, jer mačak je jedini lik s kojim je moguća neka mjera identifikacije, kojem djeca mogu poželjeti da se izvuče iz loše životne situacije. Kroz takvo fokusiranje ozbiljna dilema o poštivanju ili izdaji pohlepne gazdarice, koja ovdje ostaje u dubokom podtekstu, mogla je progovoriti o sumnjama s kojima se i brojni odrasli svakoga dana sve učestalije suočavaju, a time bi se i očigledna kritika pohlepe i imperativa stjecanja spustila i na individualnu razinu.
  
  Scena i lutke češkog lutkara Roberta Smolika vrlo su atraktivni. Prostor za igru koncipiran je kao veliki pekarski stol s tri nivoa za igru, pa se jednostavnim intervencijama dobivaju različita, čak i simultana mjesta radnje. Lutke su izražajne, a važniji likovi izrađeni su u više veličina, tako da se redatelj Robert Waltl može poigravati s planovima – od masovnih totala u kojima je, na primjer, prisutno čitavo mjesto do približenog plana Mišmaševog pečenja kruha s miševima ili razgovora s mačkom. I premda je izmjena planova diktirana uglavnom tehničkom stranom, dakle potrebom za najjednostavnijim prepričavanjem određenog dijela priče, ona ipak unosi začudnost i, zajedno s glazbenim akcentima i svjetlosnim efektima, pridonosi zanimljivosti događanja na sceni.
  
  Lutke su istovremeno i različito tehnički riješene, što djelomično ovisi o njihovoj veličini (kad su malene onda su marionete, a kad su velike, glumci ih vode ispred sebe kao pojednostavljenu varijantu bunraku lutke), ali i o potrebi da se životinjski likovi, mačak i miševi, uvjerljivo pokažu. Upravo na miševima, u velikoj sceni miješenja kruha, vidi se lutkarska dosjetljivost. Pozornica u tom času postaje doslovno pekarski stol, a raznobojni miševi iskaču iz nje, plešu, pjevaju i mijese kruh. Istovremeno pršti brašno stvarajući veliki bijeli oblak. I čitavom tom mašinerijom uspijeva vladati samo troje glumaca. Lutke su izrazito pokretne, tehnički tako fino napravljene da im je kretanje prirodno čak i kad su sasvim malene. Senka Bulić, Vedran Živolić i Stipe Kostanić animacijski su dovoljno vješti da iskoriste taj potencijal, pa su oživljene figure sasvim uvjerljive. I premda svatko od njih igra više likova, promjene su dovoljno jasne da ne zbunjuju publiku, a vesela energija njihove međuigre čitavoj predstavi daje nešto lakši ton nego što bi ga priča nužno tražila.
  
  Na kraju valja napomenuti da je predstava nastala u složenoj koprodukcijskoj shemi, uz podršku ZKM-a, ljubljanskog Mini teatera i zagrebačkog Novog kazališta, Pekara Mišmaš dio je velikog europskoga projekta Lutkarska nomadska akademija 2, u kojem suradnju razvija desetak zemalja, kroz zajednički rad na projektima, radionice, gostovanja i slično. Pekara Mišmaš imala je, tako, s nekoliko dana razlike premijeru u Zagrebu i Ljubljani: uz isti autorski tim, scenografska rješenja, glazbu i lutke, jedna je odigrana sa slovenskim a druga s hrvatskim glumcima. Zato je možemo prepoznati i kao ogledni primjer novog razmišljanja o kazališnim suradnjama koje će sigurno povećati protočnost ideja ali i smanjiti dojam o originalnosti pojedinih ostvarenja.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 17. studenoga 2012.
  
  Svetlana Makarovič
  Pekara Mišmaš
  redatelj Robert Waltl
  premijera 18. ožujka 2012
  dramaturgija Ivica Buljan, prijevod Rona Žulj, lutke i scena Robert Smolik, glazba Uroš Rakovec, koreografija Natalija Manojlović, svjetlo Nikša Mrkonjić
  izvode: Senka Bulić, Vedran Živolić, Stipe Kostanić

Piše: