Utješna lekcija za osamljene

Kazalište Mala scena, Zagreb: Nina Horvat, Ružičasta sanjarica, red. Ivica Šimić

• 
  
  Ružičasta sanjarica Silvije Šesto Stipaničić zabavna je knjiga, ali tako daleko od predloška za kazališnu predstavu koliko se samo zamisliti može. Sastavljena od kratkih 'pisama' u kojima djeca opisuju svoje snove (često i uz znakovite uvode što naznačuju stvarnosti njihovih života), skicira gotovo dvije stotine raznolikih situacija, problema, pa i svjetonazora. Tom mnogoglasju, ludički razigranom začudnošću snova, odgovara (doslovno odgovara) uvijek isti glas, onaj potpisan kao Ružičasta sanjarica, dijeleći, poput ezoterijskog Lastana, savjete i upute za ponašanje. Parodija tumačenja snova, i uz njega vezanog predviđanja budućnosti, spojena je s blago moralističkim glasom odrasle osobe, tako da nije uvijek jasno gdje prestaje jedno a počinje drugo.
  
  Takva ekstremno fragmentarna prozna struktura opire se dramatiziranju, pa je Nina Horvat napisala tekst koji uz knjigu vezuje samo naslov. I, dakako, stara frojdistička ideja o snovima kao kraljevskom putu u razumijevanje istinskih želja i problema. Tragovi inspiracije knjigom moraju se tražiti povećalom, pa je očito da ime Silvije Šesto služi samo kao propagandni mamac za publiku. Okosnica priče kaže: djevojčica i dječak, svaki sa svojim paketom problema, susreću se u snu. Oboje su nezadovoljni roditeljima, njegovi nemaju vremena, njezini imaju višak ambicije, pa ona od silnih neželjenih 'aktivnosti' nikad nema vremena.
  
  U polaganoj, klasičnoj ekspoziciji, kao u paralelnoj montaži, dječaka i djevojčicu upoznajemo odvojeno. Njemu se u snu ukazuje ovca, njoj divovski plišani medo. Izrazito ekspresivne lutke Miljenka Sekulića, zajedno s duhovitim dijalogom uvlače publiku u drugi, zagonetni svijet u kojem je sve moguće, čak i naći prijatelja. Jer dječaka upravo to muči, budući da se nedavno preselio, i u novom okolišu nikoga ne poznaje. Roditelji, kako je već rečeno, ne pomažu.
  
  Središnjim dijelom predstave dominiraju susreti u snovima, zapravo igra djevojčice i dječaka, oni putuju, plivaju, kuhaju – a sve to posve nalikuje na tipičnu dječju igru s krajnje slobodnim korištenjem rekvizita. U ovom slučaju to su kartonske kutije koje postaju sve što im zatreba, a to je likovno rješenje protegnuto scenografski na čitavu predstavu, tako da i kreveti, odnosno dječje spavaće sobe nastaju unutar povelikih, multifunkcionalnih kartonskih kutija. Odvojeni snovi ponavljaju se još jednom, ne bi li podcrtali ono što već znamo da naše junake muči, pa ona susreće prijeteće čudovište zvano Obaveza, a on Vrijeme koje mu tumači da ga troši beskorisno. Pri tom je zanimljivo da su samo odvojeni snovi snoliki, odnosno imaju simboličku i začudnu dimenziju, dok su oni zajednički gotovo realistični jer pokazuju običnu, svakodnevnu dječju igru.
  
  Iz takva će (zajedničkog) sna oni zato lagano zakoračiti u stvarnost – jednostavnim dogovorom kad i gdje da se nađu. A mjesto dogovora bit će, vjerojatno ne i slučajno, kino. Naime, već ranije smo saznali da dječak bezuspješno pokušava otići s majkom u kino, pa ovakav kraj ne samo da dramaturški zatvara jedan motivski niz, nego i sugerira da se nedostatak druženja s roditeljima može (barem pokušati) nadoknaditi druženjem s vršnjacima. I premda je na jednoj razini Ružičasta sanjarica sigurno predstava o suprotnosti između previše i premalo (aktivnosti, obaveza, ambicije, vremena), rasplet ipak ukazuje na to da je težište na dječaku i na njegovu problemu. Oba su protagonista ravnopravno predstavljeni, ali zdrava logika nam ipak (barem na trenutke) postavlja pitanje tko tu sanja taj zajednički san, o čijoj se želji radi. I čini se da je to ipak dječak. Konačno, san, a s njime i priča, rješava samo njegov problem, djevojčičin se neće promijeniti ako se nađu u kinu (kako će, uostalom, naći vremena?). Sam završetak pak dopušta mogućnost da je sve što smo vidjeli (dječakov) san – susret u stvarnosti ne vidimo.
  
  I glumački odnos izrazito mladih izvođača, Gee Gojak i Dade Ćosića kao da to potvrđuje. Oboje su fizički izrazito ekspresivni, tako da furiozan scenski pokret nameće tempo čitavoj predstavi, a stalne transformacije zabavne su i efektne. Međutim, dječak Dade Ćosića plastičnije je postavljen, njegovoj tuzi više vjerujemo nego djevojčicinoj sluđenosti. Fine niti stvarnosti i sna mogle su u scenskim rješenjima biti i jasnije zapletene u tkanje u kojem su granice vidljivije, što bi pridonijelo razumljivosti. Igra sa snovima podnosi, dakako, zamućenost i priličnu mjeru višesmislenosti, pa i bez takve scenske discipline predstava, prije svega zbog duhovitosti i lepršavog tona, lako komunicira s djecom. Što će oni iz nje pročitati, drugo je pitanje.
  
  Kako to već često biva s produkcijama u kojima se kritički gleda na roditeljsko ponašanje, po(ru)uka roditeljima je jasna i nedvosmislena: oni bi trebali prepoznati tuge dječje osamljenosti i nepravednost pretjeranog opterećivanja važnim aktivnostima. Maleni gledatelji imaju složeniji zadatak. Mogu se prepoznati u dječaku ili djevojčici i osvijestiti kako sa svojim problemima nisu sami; mogu pomisliti da je rješenje problema u bijegu u snove, jer tamo je sve rješivo; a u najboljem slučaju, naslutit će kako važnost roditelja nije ni apsolutna ni vječna (ma što psihoanaliza govorila o tome) jer granice obitelji nisu granice svijeta, jer i izvan doma postoje ljudi koji mogu postati naši. A to je utješna lekcija koju sretniji među nama rano savladaju.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 3. studenoga 2012.
  
  Nina Horvat
  Ružičasta sanjarica
  redatelj Ivica Šimić
  premijera 26. siječnja 2012.
  scenografkinja Dinka Jeričević, skladatelj Alen Kraljić, pomoćnica scenografkinje Petra Held, kostimografkinja Hana Letica, oblikovanje svjetla Željka Fabijanić Šaravanja, oblikovanje i izrada kostima ovce i mede Miljenko Sekulić, fotografkinja Ana Šesto, producentica: Vitomira Lončar
  izvode: Gea Gojak i Dado Ćosić

Piše: