Bez strasti i erosa

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Ugo Betti, Zločin na kozjem otoku, red. Georgij Paro

  • Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Ugo Betti Zločin na kozjem otoku, red. Georgij Paro

    Dubrovački listopad ponudio je čak dva premijerna naslova Kazališta Marina Držića koja su, u razmaku od desetak dana, izvedbama otvorile komornu scenu Teatra Bursa i, naravno, veliku scenu koja će ove sezone biti pozornicom uporišnog dijela repertoara. Napomenimo da je ova drama Uga Bettija igrana u dubrovačkom kazalištu davne 1969. godine u režiji Joška Juvančića, redatelja koji je Bošnjakovom dramom Otac u Teatru Bursa obilježio start nove dubrovačke kazališne sezone. I Joško Juvančić i Georgij Paro generacijski su važni redatelji hrvatskog glumišta sa bogatom dubrovačkom kazališnom praksom i posebice onom obvezujućom festivalskom i upravo su oni bili izbor ravnateljice Jasne Jukić za prve premijerne naslove ove sezone.

    Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Ugo Betti Zločin na kozjem otoku, red. Georgij Paro Drama Zločin na kozjem otoku Uga Bettija, jednog od najpoznatijih i najigranijih talijanskih dramatičara prošlog stoljeća, otvara sve inačice međuljudskih odnosa unutar i ljubavnog četverokuta sukobljavajući i usložnjavajući motive ljubavi, ljubomore, samoće, ostavljenosti, straha, očaja, pohote, zavisti, osvete, zločina i smrti te nijanse istih koje diferenciraju likove, sukobljavaju aktere i preispituju sudbine i alibije u kojima nema nevinih, bezgriješnih i svetih. Nepoznati muškarac i ne slučajnog imena Anđelo dolazi među tri žene davno odustalih i ugaslih života u otočkoj zabiti među kozama i hladnim zidovima zapuštene kuće u kojoj žive uspomene, njihove zatomljene želje, zatajene i ugasle strasti. Žudnja za muškarcem, nježnošću i tjelesnošću razotkriva i razobličuje njihove maske smjernih žena podijeljenih uloga majke udovice, njezine sestre i kćeri. Sa svakom od njih neznani muškarac igrat će igru koja će ozbiljno narušiti monotoniju njihove svakodnevice i očekivanosti s ozbiljnim i opasnim posljedicama koje će ga zateći. Njihova ljubomora, zavist, pohlepa i pohotljivost te njegova bahatost, egoizam, bezobzirnost i sebičnost – nespojive su okolnosti suživota gdje svi postaju i protagonisti i gubitnici i žrtve.

    Georgij Paro Bettijevu dramu iščitava tek na razini moguće otočke priče ljubavnog zapleta koji dovodi u pitanje sve moralne vrijednosti konzervativne pa i licemjerne sredine, preispituje svrhu odricanja, prepoznaje nagon i otkriva strast ne dozvoljavajući ženama da joj se prepuste ili da je odigraju. Suzbijajući svaki proplamsaj putenosti, fizičkog i nagonskog te sukladno takvom izboru, ne ustrajava i na podjeli i igri glumica pa i slijedu prizora koji su uglavnom deskriptivni svedeni na razinu verbalnog i usporenog ritma stišanih emocija. To se odnosi na usudni ženski dio podjele: Jasnu Jukić (Agata), Gloriju Šoletić (Pia) i mladu Ivonu Kundert (Silvija), dok se Vedran Mlikota uspijevao nametnuti energijom i osobnošću te povremeno biti Angelo mužjačkih poriva. Branimir Vidić Flika (Eduardo) tek je sporedni lik sa dva uvjerljiva pojavljivanja.
    Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Ugo Betti Zločin na kozjem otoku, red. Georgij Paro
    Scenograf Aljoša Paro konvencionalnim realističnim zornim interijerom u dosluhu je s redateljevim konceptom baš kao i ilustrativna glazba Đela Jusića, koja najavljuje početak predstave i njen nastavak nakon stanke, uz decentnu pomoć suradnika za scenski pokret Miljenka Vikića. Neinventivna kostimografija Jadranke Tomić oduzela je ženskim likovima dopadljivost zatomljujući svaku mogućnost njihove erotičnosti koja bi, uz onu unutarnju potrebu, podcrtala i naznačila želju i priziv fizičkog odnosa s muškarcem koji će promijeniti njihove živote. Iako se dubrovačkom Zločinu na kozjem otoku  ne može odreći dosljednost redateljskog koncepta, dosljednost prinosa njegovih umjetničkih suradnika pa i same glumačke igre, ostaju brojne upitnosti nad takvom ponudom današnjeg ili suvremenog iščitavanja i prepoznavanja Bettijeve složene i potentne drame. Ostvarena je uredna, nepretenciozna, predvidljiva i korektna dvosatna predstava koja se preporučuje, ako ništa drugo, zbog autora i  njegove drame koja ima bitno intrigantnijih priziva i izazova, od onih koje smo vidjeli na sceni dubrovačkog teatra.

    © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2012.

Piše:

Davor
Mojaš