Dosadna raskrinkavanja lažnoga morala

Kazalište Virovitica: Arthur Schnitzler, Kolo, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Schnitzlerovo Kolo premijerno je prikazano virovitičkoj publici 6. listopada 2012. godine kao prva premijera za odrasle u novoj kazališnoj sezoni. Drama, napisana krajem 19. stoljeća, bila je zabranjena nedugo nakon rasprodanih 40 000 primjeraka, a svoju je praizvedbu doživjela tek 1920. godine. Nakon zabane uslijedio je i drugi skandal: Schnitzler je optužen i s umjetničke i s društvene strane kao „židovski pornograf“, što je i njega natjeralo da zabrani izvođenje svoje drame u zemljama njemačkog govornog područja. Popularnost teksta nije jenjavala – kasnije su izvedene brojne predstave s manjim ili nikakvim izmjenama, a tekst je poslužio i kao glavna crta radnje nekoliko filmova, od kojih valja spomenuti Choose Me Alana Rudolpha iz 1984. te noviji 360 Petera Morgana iz 2011. Kolo je pokrenulo novu kazališnu sezonu Kazališta Virovitica, koja će u predstavama namijenjenim odraslima koketirati s temom seksualnosti i nastojati predstavama, odnosno erotskim igrama, u ovoj sezoni pobijediti tjeskobu i depresiju.
  
  Seksualnost kao pokretačka snaga društva glavni je temelj ove Schnitzlerove drame. Upravo to što nam je svima zajedničko predstavlja takav odnos prema seksualnom činu u predstavi – svi to rade, to je normalno, svim klasama zajedničko i od toga nema potrebe bježati. Svi društveni slojevi na neobičan će način ispričati svoju trenutnu priču – poslije ili najčešće prije seksualnoga čina. Opsjednutost seksom, žudnja, požuda i potreba na kraju devetnaestoga stoljeća prikazuju se poput niza slika, koje iako s drugačijim akterima, ostaju ipak svedene na zajednički nazivnik. Obiteljske vrijednosti lažnih moralista padaju u vodu jer za strasnim će trenutkom posegnuti i grofovi, ugledne gospođe i gospoda, kao i prostitutke, sluškinje i vojnici.
  
  Simbol kola i stalne vrtnje u istom tempu, na isti ritam, kroz iste, a opet intimne društvene norme i tabue, najprije se vidi u spajanju desetak scena u cjelinu uz pomoć istih likova. U prvoj će se sceni tako naći prostitutka i vojnik, u drugu će se preseliti vojnik, a pridružit će mu se sluškinja, treću će napustiti vojnik pa će se sluškinji pridružiti mladi gospodin… – sve do zadnje scene, u kojoj če se prostitutka susresti s grofom i zatvoriti kolo. Kolo klasa, različitih ljudi koji će svoje seksualno iskustvo doživjeti na drugačiji način i koji će se prema svojim partnerima odnositi na drugačije načine. Kada se krug zatvori i kolo stane, otvaraju se brojna pitanja. Jedan je zajednički odgovor seksualnost kao zajednički element života svih ljudi. Individualne želje svakog od likova na sceni (ustvari svakoga u životu) ostaju skrivene iza društvenih normi – najčešće onih lažnih, koje stoje svima na upozorenje, a krše se svakodnevno. Takav život virovitičko je Kolo nastojalo predstaviti publici – otvoriti oči lažnome moralu i dati do znanja kako taj cijeli skriveni svijet postoji i kako nema logičnog objašnjenja zašto ga je potrebno skrivati.
  
  Sva likovi predstave funkcioniraju na sceni sastavljenoj od nekoliko crnih pravokutnih elemenata. S vremena na vrijeme nešto od rekvizita upotpuni radnju: prilikom scene cyber seksa – računala i kamere putem kojih se video reproducira na platnima – u bračnom krevetu  na plahtama će seprojicirati scene seksa za vrijeme razgovora bračnog para, a naći će se tu i koji svijećnjak ili kakva čaša. Jednostavnost scene naglašava važnost radnje. Već spomenuta poanta cijele priče – svi znamo, ali skrivamo – dolazi do izražaja i nije je teško uočiti. Problem nastaje u razvoju priče kroz gubitak linije radnje. Isjeckanost scena koje će djelovati nepovezano i međusobno tematski vrlo različite kod publike dovodi do gubitka zanimanja i nesnalaženja pri prebacivanju iz priče u priču. Kontekst se gubi, a publika je natjerana da pomisli kako ustvari gleda niz seksualnih činova u kojima se izmjenjuju akteri koji tamo nešto nevažno govore. S druge strane, kada postoji neki uhvatljivi dijalog, on prerasta u dosadan razgovor (koji će publika tako nekoliko puta i definirati glasnim zijevanjem) koji stvara osjećaj beskrajno dugoga, iscrpljujućega komuniciranja bez smisla i potrebe. Likove doživljavamo kao seksualne objekte, a ne ljude, individue ili sami sebe – jer djeluju nestvarno, filmski, poput bića s drugoga planeta. Približavajući se u nekim scenama ljudskosti, postaju zamorni te iako više definirani kao ljudi, publici su nezanimljivi i doživljavaju se kao dosadni provokatori iz televizijskih sapunica.
  
  Glazbenim umetcima za vrijeme seksualnoga čina (ili nakon) nastoji se dodatno naznačiti posebnost priče dvaju likova koji su se spojili u toj sceni i u toj kratkoj priči. Odabir glazbe potpisuje Igor Golub, a glazbeni se dijelovi vrlo dobro slažu s pričom koju čitamo iz konteksta onoga što smo vidjeli. Izgrađujuća snaga ili polagan tempo, lagane lirske note ili hard rock oslikavaju svijest i osobnost tog pojedinca koji se našao u univerzalnom obrascu pred nama na sceni.
  
  Definiranje prave istine i zakopavanje lažnih moralnih ideja društva tema je koju su na sceni pokušale pokazati dvije glumice (Vlasta Golub i Ana Majhenić) i dva glumca (Igor Golub i Mladen Kovačić). Ono čemu se svakako treba odati priznanje njihovo je fantastično snalaženje u novim situacijama kojima predstava obiluje. Sve moguće kombinacije likova i njihova interakcija s drugim likom, njihovu priču, sklad ili nesklad uspjeli su vrlo dobro prikazati publici. Skakanje iz uloge u ulogu, ponekad bez odjeće ili polugoli, poremetili su duži dijalozi praznih filozofiranja o nekom problemu ili ponajviše seksualnim pitanjima. Slike tako ostaju odsječene, radnja se usporava ili ubrzava, a najveći teret koji su glumci dobro iznijeli ostaje u zraku, najčešće poput uzvika – pojavi se sa znakom upitnika, ali mu nitko ne uzvraća odgovorom ili novim pitanjem. Ponekad se dogodi da razlika između likova koje glume isti glumci ostaje nevidljiva. Prijelaz iz jednoga lika u drugi ne osjeti se dovoljno dobro pa ostaje nepromijenjen unatoč tome što će se likovi međusobno zvati drugačijim imenima. Tako će još veća zbunjenost publike proizaći iz neznanja o kojemu se liku na sceni radi pa će se fokus s pozornice usmjeriti na odgonetavanje veze između jednoga i drugoga lika kojega glumi isti glumac.
  
  Nakon gledanja Kolo zbog nejasnih elemenata radnje i ponekad zamornih scenskih dijaloga ostavlja brojna pitanja otvorenima. Jesmo li gledali kakvu-takvu priču s umetnutim dijelovima seksualnih činova ili smo gledali scene glumljena seksa između kojih netko nešto malo i govori. Moderna vremena dovode dramu do zaobilaženja radnje, čak i smisla, ali potrebna nam je priča. Kakva god da jest, iz Kola se ona ne vidi. Ostaje tek zonom između seksualnih aluzija kako bi naznačila univerzalnost teme kroz likove smještene u određenu klasu. Nemogućnost koncentracije na priču kao zajedničku poveznicu svih elemenata od početka do kraja uzrokuje slabiju zainteresiranost publike, koja se neće uspješno snaći u labirintu seksualnih poza i ispraznih razgovora jer ipak, treba joj nešto više.
  
  © Josip Strija, KAZALIŠTE.hr, 16. listopada 2012.

Piše: