Poslovična poučnost i vesela igra

Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, Zagreb: Ana Prolić: Ispeci pa reci, red. Ana Prolić

• 
  
  Poslovice doživljavamo kao sažeto izrečene mudre misli, čija je točnost opravdana dugovječnošću, pa čak i onda kad nam dvije poslovice govore bitno različite istine, skloni smo ih obje saslušati kao pametne. U svakodnevnom govoru često ih upotrebljavamo, obično kao mali dodatni argument za tezu, jer ako narod tako kaže, onda u tome ima barem zrnce istine.
  
  Njihov slikovit jezik djeca često ne razumiju. Zato ih nova predstava Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život približava mladoj publici kroz priče. Pet poslovica pretočeno je u pet malih priča koje zorno demonstriraju značenje odabranih poslovica. No, nisu sve priče jednako pažljive prema logici. Na primjer, u priči koja nam tumači kako to um caruje a snaga klade valja, dva snažna seljaka pokušavaju pomaknuti kladu koja im se ispriječila na putu, onda onaj treći, najslabiji (premda najveći), jednostavno probuši kladu (jer, što nismo do tada vidjeli, klada je napravljena od balona). Scenska dosjetka efektna je, ali ne i sasvim logična sa stanovišta priče i smisla poslovice.
  
  Točnije su priče koje su manje doslovne i više iskoračuju u slobodni prostor. Priča koja pokazuje kako u jamu padne onaj tko je pod drugim kopa, radi to konzistentno na primjeru vještica koje kuhaju otrovni napitak pa se same otruju, a ona koja tumači kako kuća nije tijesna kad čeljad u njoj nije bijesna, smještena je u park, kuća iz poslovice postala je klupa, a brojni likovi na njoj se guraju sve dok ne postignu sklad. Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara malo je zakrenuta prema izravnijoj poučnosti: prijatelji se nakon svađe opet zbližavaju koristeći 'čarobne riječi' (hvala, molim, oprosti), a slično se događa i u priči izrasloj iz poslovice Bolje spriječiti nego liječiti, gdje roditelji pokušavaju zaustaviti djevojčicu u nepodopštinama zbog kojih se polomi, razboli…
  
  Ovako jednostavne male priče ne bi same po sebi bile dovoljne za zanimljivu predstavu. Srećom, one su nadopunjene na više načina. Osim pripovjedačkih dijelova, koji postavljaju osnovne situacije, sav je dijalog izrazito pojednostavljen, sveden na najosnovnije, a sve ostalo ispričano je pokretom. Anita Matković, Dajana Biondić i Vojin Perić tjelesno su izrazito ekspresivni (osobito ženski dio ansambla), a koreografija Tamare Savičević brzo i precizno skicira odnose među likovima, nadmetanja, pokušaje i promašaje, čemu još lijepo pomažu i glazba i zvučni efekti. Praktički čitava je radnja koreografirana, a jednako su usklađeni i izrazi lica i sitnije geste, i zato je svako događanje lagano za praćenje, a čitava predstava izrazito je dinamična i u većem dijelu duhovita.
  
  Kao međuigra između priča funkcionira kratka, ponavljajuća koreografija, izgrađena, čini se, sa željom da pokaže kako se prenose poslovice, od čovjeka do čovjeka, sa koljena na koljeno, s kraja na kraj svijeta. Kako to ničim dodatnim nije objašnjeno, ne znam koliko su djeca u stanju doći do takve asocijacije.
  
  Drugi važan moment koji bitno potpomaže u pripovijedanju su rekviziti i sitne nadopune kostima, uz pomoć kojih glumci ulaze u likove. Seljaci su odjeveni u kecelje poput onih koje nose djeca u vrtiću kad crtaju, ali s nacrtanim divovskim povrćem, mobiteli nasrtljive gospođe u parku živopisnih su oblika (jedan je miš, a drugi olovka) i podsjećaju na igračke, vještice imaju pletene kape na čijim naušnjacima na nitima vise šareni pauci… Čitava likovna oprema predstave, zajedno s tri veselim bojama oslikana kovčega, podsjeća na dječju sobu, a upotreba rekvizita i kostima asocira na način na koji se djeca igraju, koristeći jedan predmet kao da je neki drugi. S nekom mjerom vjerojatnosti možemo pretpostaviti da je djeci koja gledaju predstavu takav način izražavanja blizak, razumljiv i zanimljiv.
  
  Premda se zove Ispeci pa reci, predstava malo govori, a puno se igra, pleše, zabavlja i veseli. Komunikativna je i otvorena, izvođački precizna i likovno dotjerana, dosljedna u korištenju odabranog scenskog izraza. A gorka pilula poučnosti, kako jedna druga izreka kaže, dolično je uvijena u slatki omotač zabave.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 2. listopada 2012.
  
  Ana Prolić
  Ispeci pa reci
  redateljica Ana Prolić
  premijera 27. rujna 2012.
  tekst songa Vojin Perić, koreografija Tamara Savićević, kostimi i scena Maša Žarnić, glazba Nenad Kovačić, svjetlo Nenad Lalović
  izvode: Anita Matković, Dajana Biondić, Vojin Perić

Piše: