Majstorije redatelja i protagonistice

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Branislav Nušić, Gospođa ministarka, red. Oliver Frljić

• 
  
  Jedan od najzanimljivijih i najinventivnijih kazališnih redatelja ne samo Hrvatske nego i cijele regije Oliver Frljić ujedno je i jedan od najprovokativnijih, pa se od njega očekuju provokacije i onda kada režira komedije u satiričnom teatru koji ima svoju brojnu, a uglavnom i čvrsto profiliranu publiku koju smijeh zanima znatno više od provokacija. Nušićeva Gospođa ministarka u Frljićevoj režiji u Kerempuhu na neočekivan i vrlo inteligentan način spaja provokativnost i neobuzdani humor i to tako da je provokacija mnogo više uokviruje predstavu nego što je unutar nje naglašena. Za određen dio javnosti i to prvenstveno onaj koji u kazalište ne ide, ali se ne libi o njemu suditi, provokacija je i to što jedno zagrebačko kazalište po prvi put nakon osamostaljenja igra komad velikog srpskog komediografa Branislava Nušića (1864-1938) i to na originalu tj. srpskom jeziku.
  
  Predstava je titlovana na hrvatski što je bio dodatni satirički doprinos raspravi o tome treba li srpske filmove ili TV serije titlovati. Doduše nisam primijetio da bi neki gledatelj stalno gledao u te titlove, nego su oni poslužili za rijetke nerazumljive srpske riječi ili za provjeravanje poneke također ne tako česte nedovoljno artikulirane ili prebrzo izgovorene replike. I konačno na samoj sceni kao provokaciju se eventualno moglo doživjeti to da u prizoru u kojem obitelj traži da ih naslovna junakinja pomogne na razne načine brojni rođaci u svom upadu na scenu donose sa sobom i prepariranog jazavca, što s Nušićem nema veze, ali asocira na prvotno ime ovog satiričkog teatra promijenjeno nakon raspada bivše države.
  
  Svi ti elementi, daleko manje šokantni no što je kod Frljića uobičajeno, vjerojatno su trebali bar dio publike navesti na razmišljanje o u programskoj knjižici predstave istaknutim temama – odnosu srpskog i hrvatskog jezika ili o potrebi da u svojoj kulturnoj tradiciji zadržimo ona ostvarenja iz drugih eksjugoslavenskih prostora koja su svojedobno na nas bitno djelovala svojim umjetničkim i ljudskim vrijednostima. Međutim Frljić je napravio predstavu koja je potpuno zaokupila pozornost gledatelja svojom duhovitošću, smijehom i zabavom da je vjerojatno malotko pomišljao dalje od toga da li se u nas odnos prema vlasti od 1929. kada je Nušić napisao ovu maestralnu komediju promijenio ili su to samo po neki vanjski znakovi, ali je mentalitet u suštini ostao isti.
  
  Nema pritom aktualizacije dekora ili kostima koje je Sandra Dekanić uobličila tako da svojim osnovnim karakteristikama odgovaraju vremenu kada je komad nastao i sredini koju Nušić opisuje, a na specifičan način to podcrtava i izbor glazbe Irene Popović od često ponavljane Evo banke cigane moj do srpskih starogradskih pjesma i ponekog neobičnog izleta u bosanski ili makedonski folklor. Ipak, čini mi se da su ti neočekivani odmaci od glavne linije glazbe kao i njena toliko česta uporaba da predstava dospijeva gotovo na granicu mjuzikla naznake Frljićevog redateljskog postupka. On iz početnog opredjeljenja za gotovo stereotipni vizualni izgled Nušićevog svijeta kreće u predstavu vrlo blisku svojim sjajnim režijama predstava za djecu koje pršte zaigranošću i originalnim, vrlo maštovitim rješenjima kojima se ovdje udaljava od političke farse. Iznimno brzi ritam predstave, glazba koja je u potpunosti prožima, jurnjava glumaca koji predstavu u pojedinim scenama približavaju animiranom filmu svojim maksimalno stiliziranim ubrzanim pokretima, što povremeno vodi u fizički teatar, sve su to međusobno vrlo precizno isprepletena i u čvrstu cjelinu usklađena svojstva virtuozne režije koja stvara visoke domete modernog zabavnog kazališta.
  
  U njemu su čak i glumački zadaci promijenjeni tako da zbog brze promjene situacija većina epizodista mora s nekoliko karikaturalnih gesta brzo odrediti karakter svojeg lika, pa tu ne smeta što npr. Ana Maras ili Hrvoje Kečkeš variraju elemente nekih svojih uspješnih uloga (iako bi nakon ove predstave Kečkeš ipak trebao pokušati komičnost graditi i na nečem drugom osim na hipertrofiranom gay ponašanju). Ipak da je i u tom kratkom vremenu moguće izgraditi sjajne epizode pokazali su Maja Posavec koja je veselosti predstave pridonijela svojom šarmantnom interpretacijom zločestog ministarkinog sina tinejdžera, Dean Krivačić koji kao dr. Ninković iznimno vješto balansira između groteskno prenaglašene otmjenosti i ozbiljnosti kojom želi ostvariti svoje planove, a posebno Luka Petrušić koji je na fascinantan način od minijature lažnog rođaka uspio stvoriti pravu malu tragikomediju. Edo Vujić je međutim uzeo vremena da stvori nešto složeniju ulogu ujke Vase, koordinatora vojske rođaka u iznudi privilegija od gospođe ministarke. To je predstavu povremeno usporilo i odudaralo od njena prevladavajućeg tona, što se možda može opravdati i nastojanjem da predstava uzme daha i malo varira tempo ili time što su velike promjene zapravo zaobišle jedino Vasu koji se ponajmanje promijenio od svih likova, a to bi moglo sugerirati kako se u prikazanim društvenim odnosima mogu mijenjati akteri, ali ne i njihova suština.
  
  Ipak i pored sve redateljske virtuoznosti za uspjeh predstave bitni su i glavni glumci. Iako bi se po Nušićevom tekstu moglo činiti da je jedina protagonistkinja Živka, primitivka koja postaje ženom ministra, ovdje se ističe i Borko Perić kao njezin zet Čeda kojeg se ona želi riješiti. On izaziva smijeh svojom mirnoćom i tek povremeno neočekivanom gestom prekinutom glumačkom suzdržanošću. Baš takva interpretacija otvara široke mogućnosti za izrazito temperamentno tumačenje nove gospođe ministarke što je Elizabeta Kukić izvanredno iskoristila snažnom energijom uobličivši Živku kao tragikomično biće koje nezaustavljivo grabi prema svojim ciljevima ne videći da će tako sjuriti i s vlasti. Ipak i u tim trenucima ona ne gubi nadu da će se vratiti i snagom svoje glumačke karizme čini uvjerljivim i Živkine prijetnje o povratku na vlast, a i gledateljima koji možda mogu razmišljati o tome koliko su oni koji su naslijedili vlast drugačiji od nje.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALISŠTE.hr, 1. listopada 2012.

Piše: