U okovima mladosti

Kazalište Mala scena, Zagreb: Darko Lukić, Život je san, viteška priča - epizoda šesta, red. Ivica Šimić

• 
  
  Dok odrasli na daskama, životnim i kazališnim, muku muče s golom egzistencijom, a djeca s bajkovitim i animiranim junacima, mladi vode vlastite, vječno slične bitke. Bitke koje su kroz povijest mijenjale poretke i poetike, uvlačeći same aktere u proces (pre)brzog zrenja. Riječ je, jasno, o sukobu sa starijima, autoritetima koji su ih do jučer vodili kroz život (posredno ili neposredno), a od kojih se sad odlučno odvajaju, radeći veliki rez s djetinjstvom. Te vječne bitke mladih i starijih Darko Lukić prenio je na kazališne daske u novoj predstavi Male scene upućenoj tinejdžerima, iščitavši ih iz slavne drame Život je san Pedra Calderóna de la Barce.
  
  Već osnovna potka komada – odluka kralja Bazilija da zatoči sina Sigizmunda zbog proročanstva po kojem bi u budućnosti mogao postati okrutni vladar, ističe osnovni, iako hiperboliziran, problem mladih – nerazumijevanje i nepovjerenje od strane starijih. Kako bi predstava predstavila mladima bliži aspekt problema, Lukić je u osnovnu nit upleo epizodu šestu u kojoj se odvija susret Sigismundova tamničara Klotaura i neznane mu kćeri Rosaure. Djevojka od malena raste s mržnjom prema ocu koji ju je napustio prije no što je ugledala svjetlo dana, dok Klotauro do fatalna susreta nije svjestan posljedica svoje kratke afere. Upravo taj susret, u kojemu se Klotauro lomi između državnih i očinskih dužnosti dok Rosaura ni ne sluti da joj pomaže osoba koju mrzi, u žarištu je predstave.
  
  U izvedbenom planu, redatelj Ivica Šimić je, uz pomoć scenografkinje Dinke Jeričević, u centar scene i predstave vrlo efektno postavio zatvorske rešetke koje su postale doslovna i simbolička tamnica aktera, ali i publike. Tako su na početku predstave rešetke u tamnicu smjestile glavnog protagonista, ali i publiku koja se našla s one strane brave, postavši time Sigismundov supatnik u nezadovoljstvu očevima. Vezu između predstave i publike Šimić je pojačao izlascima aktera iz likova u funkciji objašnjavanja i ubrzanja radnje, ali i pojašnjavanja vlastitih dvojbi i pozicija. Time je predstava dobila na ležernosti i duhovitosti, ali i jasnoći. No taj isti izlazak iz aktera nezgrapno je oblikovan u pretjerano pojednostavljenom finalu u kojemu su dramaturški čvorovi po kratkom postupku posječeni kako bi akteri živjeli sretno i zajedno do kraja života.
  
  Motor predstave bio je Silvio Vovk koji je Sigismundov bijes zbog neobjašnjivih okova, potom slobode koja u brzinski vraćenim okovima postaje san, pretočio u fizički i emocionalno nabijenu igru, suvereno vladajući scenom tijekom cijele predstave. Anja Đurinović kao Rosaura i Mia Anočić-Valentić u tu mučnu igru unosile su dašak ležernosti koja je kod Mie Anočić-Valentić od početne simpatičnosti s razvojem predstave poprimala sve naglašeniju crtu da bi u finalu prešla u zamor. Kod Anje Đurinović ležernost je na trenutke prelazila u preglumljivanje zbog čega je povremeno u solo scenama bila nedovoljno uvjerljiva, ali je u grupnim scenama imala nekoliko vrlo zgodnih epizoda. U toj igri i buntu mladih, Zoran Gogić, kao predstavnik starijih, u liku Klotaura odlično je suočio očinsku toplinu i hladnoću društvene uloge, prepustivši mladima vlast nad scenom. Svoje dileme vrlo je uvjerljivo sukobio u sceni unutarnjeg dijaloga s Rosaurom, čije riječi je omotao živom mladenačkom ironijom i cinizmom.
  
  Kostimografkinja Mirjana Zagorec djevojke je obukla u pomalo nespretne kratke haljinice čija je težnja prema gore remetila usredotočenost glumica na interpretaciju, ali i odvlačila pozornost gledatelja. Vovkov Sigismund dobio je dimije koje su mu omogućile lakoću pokreta. Željka Šaravanja svjetlom je dobro pratila igru i pojačavala vlastite tamnice pojedinih likova, dok je glazba Alena Kraljića predstavu odvela u neka davna vremena bliska originalu.
  
  Život je san odlično je zamišljena no nešto slabije realizirana predstava koja se ciljanoj publici nudi višeslojno – kao životna aktualnost koja otvara zanimljiva pitanja i školska lektira. Problem zbrzanog kraja vjerojatno ima veze s duljinom predstave. Zoran Gogić i Silvio Vovk uvjerljivom glumom čvrsto drže izvedbeni sloj, a neke slabosti u izvedbi glumica treba pripisati neiskustvu što je svakako popravljivo u hodu.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 27. rujna 2012. 
  
  Darko Lukić
  Život je san, viteška priča - epizoda šesta
  (nadahnuto dramom Život je san Pedra Calderona de la Barce)
  redatelj Ivica Šimić
  premijera 20. rujna 2012.
  scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Mirjana Zagorec, skladatelj Alen Kraljić, oblikovateljica svjetla Željka Šaravanja, fotografkinja Ana Šesto, producentica Vitomira Lončar
  izvode: Silvio Vovk, Anja Đurinović, Mia Anočić-Valentić, Zoran Gogić

Piše: