Vrhunski pučki teatar

27. zagrebačko histrionsko ljeto: Glumačka družina Histrion; Kalman Mesarić, Gospodsko dijete, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Kalman Mesarić (1900-1983) zauzima istaknuto mjesto među hrvatskim kazalištarcima dvadesetog stoljeća i raznovrsnošću i dometima svog bavljenja kazalištem. Tako je već u svojim ranim dvadesetima objavio i programatske tekstove o avangardnom teatru, a prvim izvedenim tekstom Kozmički žongleri (1926) uspio se uvrstiti među značajnije predstavnike ekspresionizma u našem teatru. Tih je godina režirao i u HNK-u, a kao stipendist u Berlinu učio od Maxa Reinhardta i Erwina Piscatora, ali je i pored tog hvatanja koraka s europskim modernizmom te kasnijih istaknutih režija i vođenja raznih kazališta, a i pokretanja 1953. najdugovječnijeg i vjerojatno najznačajnijeg jugoslavenskog kazališnog časopisa – tuzlanskog Pozorišta, ostao ponajviše zapažen kao autor pučkih komedija, posebice Gospodskog djeteta, velikog zagrebačkog kazališnog hita koje je od premijere (u njegovoj vlastoj režiji) u HNK-u 1936. bilo neprekidno na repertoaru sve do 1945. s preko stotinu izvedbi. Već 1951. je Aleksandar Binički u istom teatru režirao novu izvedbu koja je igrana čak 133 puta, a veliko zanimanje publike izazvala su i njena prikazivanja u Jazavcu (danas Kerempuhu) od 1977. u režiji Tomislava Radića, te u Komediji od 1999. u režiji Želimira Mesarića.
  
  Sve je to potvrdilo iznimnu vrijednost ove na prvi pogled jednostavne, gotovo naivne komedije zabluda koja izvanredno plastično oživljava duh nekadašnjeg Zagreba i njegove okolice, razlike u govoru i mentalitetu gradske i seoske sredine, licemjerja i prirodnosti, bogatstva i siromaštva te se upravo zbog životnosti koje je autor udahnuo svojim likovima čini kako se naši odnosi nisu mnogo promijenili od tridesetih godina prošlog stoljeća. Ipak (moglo bi se čak reći nažalost) to nije posve točno, jer odvjetnik dr. Albin pl. Majur i supruga mu Irma jesu i izvještačeni i ravnaju se ponajviše prema tome što će drugi (a posebice mediji) o njihovim postupcima reći, ali nema u njih toliko nehumanosti kao u današnjih moćnika i bogataša.
  
  Radnja započinje u siromašnoj seoskoj obitelji Trpotec u kojoj su nakon smrti njihovih roditelja djed Šimun i baka Jaga odgojili vrijednu unuku Maricu (koja se udaje za isto tako siromašnog Miška Habulina) i unuka Jožeka koji je stalno gladan, a uz to ne želi niti ništa raditi, jer je „gospodsko dijete“. Marica uspijeva konačno iz bake izvući da to i je istina, jer je on plod kratke avanture koju je u vrijeme Prvoga svjetskog rata časnik Albin imao s Jožekovom majkom dok joj je suprug bio na ratištu s kojeg se kao ni Maričin otac, oženjen drugom sestrom, nije vratio. Marica predlaže da ipak upoznaju Albina s činjenicom da ima sina u nadi da će možda bar Jožeku pomoći. No, baka odluči da predstave Maricu kao njegovu kćerku, jer ne vjeruje da Jožek ikome može biti simpatičan, a i Marici je potrebnija pomoć zbog udaje.
  
  Tako se baka i unuka upute u grad plemićima i u početku sve krene gotovo idealno, iako se gospa Irma u početku uzrujala. No, to ne traje dugo, a i dr. Albin je nakon razumljive početne zbunjenosti voljan obilno potpomoći vjenčanje djeteta za koje nije znao. No, tada počinju komplikacije. Irma želi pokazatio dobru volju, a kako njih dvoje nemaju djece predlaže da usvoje Maricu, što bi imalo dobar medijski i društveni odjek za razliku od priznanja očinstva. No, to bi značilo da od nje naprave mladu damu koja se ne bi mogla udati za siromašnog seljaka, od čega Marica ne želi odustati, jer joj se gospodski život niti inače ne sviđa, a još manje Albinov pripravnik Aca koji joj se nametljivo udvara, vjerojatno čak i više privučen njenim budućim bogatstvom nego nedvojbenom ljepotom. Zablude dolaze do vrhunca u drugom dijelu predstave kada se Marica sprema pobjeći nazad na selo, a istodobno ostali članovi obitelji dolaze u posjetu – baka da spasi što se spasiti da, jer se djed Šimun koji je dugo vremena mario prvenstveno za piće odjednom vratio u svoju važnu patrijarhalnu ulogu i krenuo kazati plemićima istinu vodeći sa sobom nesretnog Jožeka.
  
  Mesarić tu pokazuje izvanredan osjećaj za stvaranje pučke komedije i čvrsto, vrlo precizno dramaturško vođenje fabule i iznimno umijeće pisanja dijaloga koji uz duhovitost svojim izričajem, a i dijalektalnim posebnostima i razlikama vrlo jasno portretiraju svaki lik komada, a time pružaju i svim članovima vrsnog ansambla Histriona priliku za stvaranje efektnih kreacija.
  
  Posebno se u tome istakla Biserka Ipša kao, pravi motor predstave kako snagom osobnosti tako i mijenjanjem težišta na različite karakteristike bake Jage od stare seljanke umorne od teškog života i borbe sa siromaštvom do žene koja pokazuje iznimnu inteligenciju u pronalaženju načina kako tu borbu dobiti. Tara Rosandić je Maricu oblikovala kao njezinu mlađu, vedriju nasljednicu koja prirodnim šarmom osvaja okolinu, ali je svjesna i svojih ograničenja koja proizlaze iz društvene situacije. Zvonimir Zoričić svojom pojavnošću, snagom i suzdržanim humorom obogaćuje prizore čak i u prvom dijelu u kojem djeda Šimuna zanima tek piće, da bi puni glumački intenzitet pokazao u drugom dijelu kada svojom pučkom mudrošću i dovitljivošću suvereno parira gospodi u dijalozima koji otkrivaju nepravednost društvenih sustava čak i onda kada uloge bogataša i siromaha nisu prikazane u okvirima crno-bijele podjele na dobre i zle. Kristijan Jaić pak karikiranjem Jožeka izaziva salve smijeha, dok je Roland Žlabur nezahvalnoj, ne odveć razrađenoj roli dragog i simpatičnog siromašnog mladoženje Miška uspio udahnuti život.
  
  Na onoj drugoj, gradskoj strani Adam Končić uspjelu komiku postiže balansiranjem između nastojanja da kao Albin ostavi dojam važnog plemića i nelagode čovjeka nedoraslog ozbiljnim problemima, što rezultira nesigurnošću i neočekivano smiješnim reakcijama. Nela Kocsis je vrlo dojmljiva kao supruga mu Irma, žena koja dominira obiteljskom situacijom i koja tom snagom i odlučnošću u trenucima kada ih upotrijebi u neadekvatnoj situaciji potencira neprirodnost i komične strane gradskog života, dok Aleksandar Bogdanović zabavlja naglašenim karikiranjem pripravnika Ace.
  
  Dražen Ferenčina se u redateljskom postupku naslanja na stil kojim je prije dvije godine na istom mjestu uobličio veliku uspješnicu Feydeauovim Lovačkim rogom, lokaliziranim i adaptiranim također u Zagreb između dva svjetska rata, a to znači da nije posebno naglašavao svoju maštovitost i inventivnost nego se podredio glumcima, omogućujući im da ostvare maksimalne domete koje je vrhunski uklopio u jedinstvenu kolektivnu igru kojoj je upravo on osigurao brz ritam i efektnost koja očarava gledatelja u ovoj vrhunskoj predstavi pučkog teatra.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 18. srpnja 2012.

Piše: