Više ne znači uvijek bolje

Kazalište lutaka Zadar: Oscar Wilde, Sretni princ, red. Milena Dundov (gostovanje na Osječkom ljetu kulture)

• 
  
  Igrokaz za djecu po motivima Sretnog princa Oscara Wildea nastao u produkciji Kazališta lutaka Zadar. izvedena je  8. srpnja 2012. godine u sklopu dvanaestog Osječkog ljeta kulture. Režiju i dramatizaciju potpisuje Milena Dundov, likovnost Robert Košta, a oblikovanje svjetla Ivo Nižić. Svjetski poznata priča zapravo je alegorija koja upućuje na važnost dobročinstva i samilosti prema manje sretnima, a nagrada za takav život je mjesto na nebu. Nakon smrti Sretnog princa, u gradu je podignut kip (Irena Bausović) ukrašen zlatnim listićima, dijamantima, rubinima i safirima. U vrlo kratkom tazdoblju Sretni princ shvati da je njegov narod siromašan i nesretan. Sažali se nad njihovom sudbinom i u liku Lastavića (Vjera Vidov), koji je ostao u gradu zbog ljubavi prema Prevrtljivoj trsci (Vjera Vidov), pronalazi svog glasnika koji s njega skida jedan po jedan dragocjeni kristal (sve dok mu ne izvadi i oči te kip oslijepi), a zatim i sve zlatne listiće i dijeli ih siromašnima u gradu. Pomažući ljudima i Princu, Lastavić ostane sve dok ne dođe zima, smrzne se i ugine podno kipa. Građani, u svom nezahvalnom sljepilu, nisu zapamtili dobročinitelja, već kad vide ogoljen kip s mrtvom pticom u podnožju  proglase ga ružnim i primoraju gradonačelnika da ga otopi kako ne bi naruživao grad. Na kraju priče Bog zatraži od anđela da mu donese dvije  najvrjednije stvari sa zemaljskog svijeta na što on odabere prinčevo olovno srce i mrtvog Lastavića, osiguravajući im vječni mir i spokoj na nebu.
  
  Dundov je svoj koncept temeljila na stvaranju atmosfere i naznakama događaja pomoću igre svjetlom na mobilnoj scenografiji. Stvarajući sliku grada iz šest pomičnih dijelova velikih platna (koji se pomicanjem lijevo, desno, mijenjanjem položaja i razina transformiraju u različite scene mijenjajući stalno mizanscenu, a ujedno i služe kao mjesto scenske igre, platna za projekcije i platna za tehniku teatra sjena), rijeke, mostića, lampi... Dundov je stvorila vizualno dojmljiv i čaroban svijet obogaćen i glazbenim umetcima sviranim na flauti i a capella pjevanjem (Irena Bausović). Međutim, ono što se pri tome izgubilo samo je lutkarstvo i priča. Dvoje mladih lutkara/glumaca jednostavno je rastrgano između desetine zadataka koje moraju gotovo istovremeno obavljati na sceni, a sve to u pola sata trajanja izvedbe.
  
  Bausović i Vidov zaduženi su za animaciju lutaka, glumu i posuđivanje glasova likovima (Sretni princ, bolesni Dječak, Tekstopisac, šašava Dvorska dama – Irena Bausović, a  Lastavić, Siromašna švelja, Prevrtljiva trska, Djevojčica sa šibicama – Vjera Vidov). Uz sve to još sudjeluju i u transformacijama scenografije, pjevaju i predstavljaju likove u teatru sjena. Iako imaju pomoć iza platna, Roberta Košte i Radojke Kozulić, na njima leži većina tereta i nije čudo da se onda događa da scene kasne, da im nešto neprestano ispada u pozadini, da zapinju za scenografiju. Osim toga u mnoštvu efekata i silnoj želji da se pokaže što više, niti jedan element lutkarsko/glumačke predstave (osim scenografije) nije do kraja razrađen pa su karakteri likova naznake, nekad se ne zna tko je tko u teatru sjena, velik dio elemenata teatra sjena čini se umetnut samo kako bi odgovarao redateljskom konceptu i ne posjeduje jasnu dramaturšku razinu s pričom, a i scene odrađene u tehnici sjena svode se na to da lik stane pred reflektor te zatim gledamo njegovu sjenu koja govori ili nešto radi, ali nema kreativnog stvaranja različitih likova pomoću sjena.
  
  U takvom konceptu teško je govoriti i o elementima klasične animaciji jer zapravo se animira samo lik Lastavića na žici dok leti ili kao stolna lutka dok stoji u podnožju Princa i to funkcionira. Animacija ostalih likova i dramaturške funkcije su ili nedorečene ili nelogične i zbunjujuće poput kipa Princa, koji se svodi na pomicanje platna koje sugerira govor, a jedva je primjetno ili pomicanje udova lutke naizgled tek rođene bebe, iako se radi o bolesnom dječaku, što i jasno kažu, a on i govori ili samo njihanje Prevrtljive trske na vjetru ili mahanje Tekstopisca u maniri dirigenta dok piše dramu.
  
  Milena Dundov u svojoj se dramatizaciji držala originala do zadnjeg slova što nije uvijek dobra stvar, pogotovo kad se radi o proznim tekstovima. Kad se uzme u obzir i koncept iz kojeg je postavila priču stvorila je maštovitu, vizualno efektnu i scenski vrlo dojmljivu izvedbu koja je u mnoštvu efekata, boja, sjena, igra svjetlosti, teatra sjena, premještanja scenografije... na žalost, ostala bez bitnih stvari – lutkarstva, dijaloga, karaktera, same priče i poruke. Teško da su djeca iz ovog kaosa događanja išta shvatila, a to se moglo prosuditi i po njihovim stalnim upitnim reakcijama na scenska događanja.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 10. srpnja 2012.

Piše: