„Adio, lipa pameti“ bio je gotovo jedinstven zaključak splitske publike nakon premijerne te repriznih izvedaba jedine ovogodišnje dramske premijere 58. Splitskoga ljeta, Adio kauboju, koja se u Splitu s toliko nestrpljenja i iščekivala, i to jednostavno zato što se tekst uglavnom nije mogao ni čuti ni pratiti, a kako se u predugoj radnji izgubila i dramska potka, rezultat je bio obeshrabrujući i razočaravajući. Dramatizacija je to inače iznimno popularnog romana splitske spisateljice i pjesnikinje Olje Savičević Ivančević, u režiji Ivice Buljana, a odigrana je na Stinicama, devastiranoj industrijskoj zoni splitske Sjeverne luke. Ma koliko da je taj prostor dobro korespondirao sa Starim Naseljem, mitskim autoričinim mjestom odrastanja, u kojemu je smještena radnja te priče, a kojii je pronašao scenograf Aleksandar Denić, on jednostavno nije mogao udovoljiti temeljnom kazališnom zahtjevu ‒ da publika prije svega dobro i neometano čuje i vidi. A dogodila se upravo situacija da su glumci najvećim dijelom glumili sami sebi, jer vrela splitska noć pod udarima Splićanima inače dobro poznate dalmatinske ljetne suhe, orkanske bure, uz nemalu količinu prašine, odnijela je riječi u vjetar i doslovno onemogućila praćenje dijaloga na ionako golemoj pozornici pa se sve pretvorilo tek u puki pokušaj praćenja zbivanja na sceni.
Najveća zamjerka svakako je prepuštanje dramatizacije vlastita romana autorici Olji Savičević Ivančević, koja se, očito preemotivno vezana uz svoj prozni tekst, bojala da će ga, kako je i sama ustvrdila u tekstu programske knjižice, razmontirati, što se nažalost i dogodilo pa je umjesto oštrog štrihanja rezultat bio ‒ glumačko interpretiranje dugog proznog teksta. Predstava se u konačnici umjesto u rasnu dramu i seciranje društvenih odnosa zbijenih u malu zatvorenu sredinu jednog kvarta nekog dalmatinskog grada, u kojemu se moraju znati pravila igre u vremenima koja najavljuju neka buduća, daleko turbulentnija, pretvorila u nerazumljivu kakofoniju, pri čemu se potpuno izgubila dramska nit, logika i poruka.
Oni koji roman nisu pročitali teško su mogli shvatiti o čemu se tu uopće radi i što to glavna junakinja Ruzinava želi postići vraćajući se u rodni kraj i tražeći uzroke samoubojstvu brata Danijela, mladog zanesenjaka i emotivca u nemilosrdnom okruženju kvartovskih uličara Irokeza, koji kroje pravdu šakama i palicama, pa tako i nad Karlom Šainom, veterinarom homoseksualcem, koji je mladića možda pedofilski iskoristio, na što Ruzinavu tek nejasno upućuje slučajno nađeni e-mail. Tek se plošno otkriva da joj se sestra brine o depresivnoj majci, da je prerano preminuli otac bio filmski fan kaubojaca te popularnih špageti-vesterna, koji su začinili djetinjstvo te generacije, da su tu planule prve ljubavi i prvi seks. A kraj cijele te nelogične zbrke, u kojemu na bizaran način život skončaju mjesni zavodnik i redikulica za vrijeme snimanja scene kaubojskog filma u njihovu kvartu, samo je potvrdio da je i trud 25-oro glumaca bio uzaludan, jer se i režija Ivice Buljana izgubila u brojnim i suvišnim meandrima loše dramatizacije i teško je mogao išta bitno napraviti osim korištenja finih i teatarski osmišljenih scena poput flashbackova ili pak žestokih scena agresivnih skupina kvartovskih kauboja. Scena, koja izravno aludira na ponašanje aktualnog „osebujnog splitskog gradonačelnika“, bila je deplasirana, kao i već klišeizirano korištenje državne zastave, a golemi natpis na krovu, „Jesus loves you“, izgubio je svrhu i poruku...
Poput domino efekta isto je razvučeno ozračje povuklo za sobom impozantan broj glumačke ekipe predvođene začuđujuće mlakom Natašom Janjić u ulozi Ruzinave. Bolja i razgovjetnija bila je Ana Gruica kao Sestra te solidna Zoja Odak kao Ma, Marko Petrić kao Danijel te Nenad Srdelić kao Vrdovđek. Veliku Nonu Oblapornicu korektno je odradila Dara Vukić, splitska glumica koja je tom ulogom obilježila šest desetljeća umjetničkog rada. Sergej Trifunović kao nastrani veterinar Karlo Šain bio je neupečatljiv, kao uostalom i veći broj glumaca, kojima kao da je više bila namijenjena uloga statista nego likova od krvi i mesa. Jedina koja je fino i smišljeno prišla ulozi „zamantane redikulice“ Marije Čarije bila je Nives Ivanković, uspješno podcrtavajući i gestom i glumom tragičnost takvih benignih likova prepuštenih osebujnom dalmatinskom mentalitetu, koji balansira na onoj opasnoj granici okrutne nježnosti.
Scenografa Aleksandra Denića, kao i mnoge prije njega, privukla je atraktivnost pozornice na otvorenom, koju mu je svesrdno pružio ambijent prašnjavih, ogoljelih splitskih Stinica, predio napuštenih skladišta i zapuštenih nekadašnjih tvorničkih dvorišta, no to se pokazalo zamkom koja je više odmagala nego pomagala. Kostimi Ane Savić Gecan bili su živahni i dopadljivi, a od glazbe Darka Rundeka, koji se i sam pojavio u ulozi Neda Montgomeryja, moglo se dobiti više.
Tako se od najavljivane dramske atrakcije, koja će ukazati na akutna mjesta i bolne probleme splitske društvene stvarnosti, jedina dramska premijera ionako osiromašenog programa ovogodišnjeg Splitskog ljeta izrodila u raskuhanu špageti-dramu koja nakon predugih 140 minuta publiku ostavlja prilično izmučenom.
© Mirjana Maroević, KAZALIŠTE.hr, 11. kolovoza 2012.
