Visoki umjetnički dosezi

63. Dubrovačke ljetne igre: Dubrovačke ljetne igre i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u suradnji s Pandur.Theaters, Euripid: Medeja, red. Tomaž Pandur

• 
  
  Lovrjenac, mitska elsinorska danska tamnica, ovog je ljeta primio Euripida i postao korintski Medejin zatvor. Treba napomenuti kako Lovrjencu i Euripidu ovo nije prvi susret: sad već davne 1987. posjetile su ga Feničanke u inovativnoj režiji Paola Magellija promatrajući nesretnu kob tebanskoga kraljevskog dvora, koji i ove godine, preko Edipa i Sofokla, progovara u Parku Umjetničke škole. Neke teatarske i metateatarske začudnosti (još uvijek) moguće su samo u ljetnom Dubrovniku. A Lovrjenac je Medeju prigrlio onako kako je to napisao Euripid (u novom, scenski izražajnom i pitkom prijevodu Lade Kaštelan), preradio i adaptirao Darko Lukić te, uz dramaturšku pomoć Livije Pandur, redateljski osmislio Tomaž Pandur (kojemu je to ponovni redateljski susret s Medejom, koju je 2009. postavio u Meridi kada je u naslovnoj ulozi nastupila Blanca Portillo).
  
  Bez zakučasta izričaja, treba reći: Medeja je predstava visokih umjetničkih dosega, zanimljive i koherentne redateljske koncepcije i sjajnih glumačkih ostvarenja. Tomaž Pandur Medeju postavlja u mediteransko okruženje iberskih, galskih, talijanskih, helenskih pa i balkanskih raznovrsnih konotacija, mediteranski uzavrelih strasti koje vruće ljetne noći čine još uzavrelijim, suptilnih homoerotskih aluzija u društvu koje je bilo i ostalo patrijarhalno, svijet je to izrazite naglašenosti čuvstvenog nad razumskim. Upravo je fascinantno koliko je Medeja udaljena od klišeizacije prihvata društveno-političkog konteksta današnjice, no istovremeno bliska svevremenosti koja upija i suvremenost. Panduru se nije dogodilo (što se zadnjih godina ne baš rijetko zna dogoditi, osobito u raznovrsnim redateljskim viđenjima klasike) da kontekst i naglasci politike i/ili društvenosti suvremenog svijeta (posebice pojedini elementi političke i socijalne stvarnosti) preuzmu cjelokupnu predstavu.
  
  Mitska priča kroz Euripidovu prizmu ostala je temeljna nit predstave koja je upravo preko arhetipskog mita prožeta svevremenošću. Njeno scensko pozicioniranje u Mediteran današnjice zapravo je viđenje Medeje kao tragedije žene u višestrukom progonstvu, žene koja je u patrijarhalnom društvu izdana, osramoćena, prevarena. Njezina krvava osveta zadnje je što još može učiniti. Bez obzira što se njezin duh i danas, na Lovrjencu, pita kako je mogla uopće izvršiti ono što je zamislila. Odgovora nema već tisućama godina.
  
  Pozicionirajući redateljsku koncepciju unutar tih koordinata, Tomaž Pandur stvara dubrovačku Medeju kao spoj glumačkog i fizičkog teatra, višeslojnu predstavu razložne, iako ponekad, prehermetične simbolike. Publika je uvučena u izvedbu i prije njenog (formalnog) početka – zbor Argonauta/Korinćana je među gledateljima i priča o raznovrsnim zgodama: od plovidbe Arga, preko zbivanja u Kolhidi i Jolku do događanja u Korintu. No, na početku i u središtu je Medeja, čarobnica i strastvena ljubavnica kojoj ljubav predstavlja ono što i život sam. I dok se na donjoj taraci (gdje se odvijaju sva zbivanja) izmjenjuju prizori Medejinih monologa, sučeljavanja Jazona i Medeje, Medejina racionaliziranja u susretu s Egejem, zborskih komentara Jazonove ženidbeno-političke odluke u okruženju mediteranske konobe, Medejine odluke i njenog izvršenja; na gornjoj taraci usporedno se prikazuje video s naznakama rasplinutog Arga, s morem-vodom-beskrajnim plavetnilom i krvlju obilježenim krajem. Medeju neće (njen djed) Helije odnijeti u zlatnoj kočiji, kao što često ni Fortinbrasi nisu dolazili, a Hamleta vojnici nisu odnosili. Nakon bure strasti i strašna ubojstva djece, Medeja i Jazon ostaju sami.
  
  Svemu tome izuzetno pomažu likovni elementi scene – mediteranske konobe (skupina Numen), kostimografija Danice Dedijer ujednačena u prikazu suvremenog dizajnerskog izričaja, istovremeno i scenski primjerena svakom liku, intrigantni video Dorijana Kolundžije (Galerija 12+), iznimna glazba Borisa Benka i Primoža Hladnika (Silence) koja Medeju prati od početnih melodičnih tonova do završne atonalne distorzije, te zanimljiva igra svjetla i sjene oblikovatelja svjetla Andreja Hajdinjaka. Festivalski dramski ansambl, tijekom cijele izvedbe, djelovao je ujednačeno, prihvativši redateljsko-dramaturšku koncepciju, gotovo su svi pronašli i način za dublja istraživanja i vlastita ostvarenja.
  
  Medeju Alme Price teatarska memorija pamtit će kao uistinu izvanrednu glumačku kreaciju. (Pre)puna strasti, nadmoćna te podjednako izražajna i u neopisivoj želji za osvetom i u svojim sumnjama i tišinama, Alma Prica dokazala je kako snaga glumačke riječi i u režiji koja se približava nekim poststrukturalističkim viđenjima Rolanda Barthesa, ostaje i opstaje. Bojan Navojec kao Jazon bojažljivi je prevarant kojemu zapravo nitko ne vjeruje, unatoč tome što su mu pojedine replike oduzete, odigrao ga je korektno, na način kako Jazona obično i ne zamišljamo. Posebno treba izdvojiti Ivana Glowatzkog i Romana Nikolića (Fer i Mermer). Oboje su sudbinski tragičnu Medejinu djecu, ovdje odraslu no gotovo edipovski vezani uz majku, odigrali jasno i razložno uloživši ogroman glumački trud koji se isplatio.
  
  Damir Markovina u epizodi Egeja djelovao je poput nekog prijatelja iz susjedstva, nepretenciozno, no dojmljivo. Snažna ekspresija karakteristika je i glumačkog neverbalnog ostvarenja Livija Badurine (Čuvar zlatnog runa), nalik kentauru, ali i Hrizomalu, u jednom prizoru postaje platno/materijal za ostvarenu sliku i mogući kip. Forma i materija u baroknom okruženju otvorena raznovrsnim tumačenjima i interpretacijama. Figura koja kao da se cijelo vrijeme pita „Što to čuvam? I čemu?“ Zbor muškaraca - istovremeno i Argonauti i Korinćani (Petar Cvirn, Andrej Dojkić, Tomislav Krstanović, Ivan Magud, Ivan Ožegović, Adrian Pezdirc, Kristijan Potočki i Jure Radnić) – komentira radnju, ponekad preuzima i ponavlja Medejine i Jazonove replike, kor je to koji ima stvarnu funkciju muškaraca u korintskoj konobi, danas su to Kreontovi ljudi, a nekad su na Argu plovili čak do Kolhide.
  
  Problemi ovakve izvedbe Medeje svode se na spomenutu, ponekad istinski prenaglašenu hermetičnost sveukupne simbolike, kao i neke izvedbene upitnosti poput nemogućnosti istovremenog pogleda na radnju koja se odigrava na donjoj taraci i video radova koji se projiciraju na monitorima na gornjoj taraci (tim više što je Lukićeva adaptacija prilično zgusnuta). Primjetna je i potpuna prostorna nerazigranost predstave, no imamo li na umu da je Lovrjenac ovdje tek ambijentalna metafora, možda se takva statičnost predstave u prostoru i može prihvatiti.
  
  Euripidova, Lukićeva i Pandurova Medeja (ali i Medeja Alme Price) predstava je koja u Dubrovniku danas djeluje katarzično donoseći duh i dah svjetskog teatarskog izričaja, snažnu scensku energiju, dojmljiva redateljska rješenja i izvanredna glumačka dostignuća. A, katarza je u grčkoj tragediji bila i smisao teatra samog.
  
  © Tomislav M. Bonić, KAZALIŠTE.hr, 4. kolovoza 2012.
  

Piše: