Krhotine Grada

63. Dubrovačke ljetne igre: Studentski teatar Lero Dubrovnik, Milan Milišić, Mjesečina za Lady Macbeth, red. Davor Mojaš

  • 63. Dubrovačke ljetne igre: Studentski teatar Lero Dubrovnik, Milan Milišić, Mjesečina za Lady Macbeth, red. Davor Mojaš

    Studentski teatar Lero, sad već tradicionalni gost Dubrovačkih ljetnih igara, ove je godine posebno za 63. festivalsku sezonu, premijerno prikazao predstavu Mjesečina za Lady Macbeth u režiji i dramatizaciji Davora Mojaša, a prema fragmentima poezije, proze, esejističkih zapisa i inih radova dubrovačkog pjesnika, pisca i putopisca, prevoditelja i dramaturga Milana Milišića. Predstava je prikazana u komornom prostoru Studentskog teatra Lero u unutrašnjosti Lazareta izvan bilo kakvih ambijentalističkih okvira. Fragmentima Pjesnikova umjeteonstva Mojaš i Lerovci kao da su tragično oživjeli krhotine makbetovske granate koja je 5. listopada 1991., tijekom srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik, pogodila kuću u Župskoj ulici na Pločama usmrtivši pritom i Milana Milišića. Pjesnik je tako bio prva civilna žrtva barbarskog rata. No, predstava nije tek hommage Milišiću i njegovu djelu, nego niz lerovskih slika složenih u koherentnu cjelinu koja preko Milišića snažno progovara i o Gradu čije veliko G sve manje postaje njegova differntia specifica. Upravo je začudno, kako Mojaš, još jednom stvara jedinstvo verbalnog, auditivnog i vizualnog ne ponavljajući neka prethodna scenska rješenja, no ostajući prepoznatljiv unutar poetike koja se mora nazvati lerovskom.
    63. Dubrovačke ljetne igre: Studentski teatar Lero Dubrovnik, Milan Milišić, Mjesečina za Lady Macbeth, red. Davor Mojaš
    Od početnih do završnih prizora predstava zapravo progovara o Dubrovniku, onakvom kakvim ga je doživljavao Milan Milišić – Dubrovniku jesenskoga i zimskoga šiloka, suvremenom Dubrovniku koji neprestano negira sebe ne prihvaćajući tu suvremenost i vječno živeći u slavnoj prošlosti zlatnih vremena Grada. A, upravo u Milišićevoj sintagmi o „neponovljivo divnom“ Gradu krije se i sva njegova tragika koja je, životnom sudbinskom niti, postala i tragika nesretno ubijenog Pjesnika. Gotovo katarzično djeluje radiofonski zapis dokumentarističke drame Svedok (Drugi program Radio Beograda, autor: Goran Cvetković, 1991.) u kojoj Milišićeva supruga Jelena Tripković, s gotovo u glasu prepoznatljivim suzama, govori o ubilačkoj granati i smrti kojoj je bila svjedok. Neprimjetno prelazeći iz radiofonskog u neverbalni (tjelesni) i verbalni (glumački) teatar, Mojaš stvara predstavu nešto sporijeg ritma u kojoj kao da Thanatos pomalo nadkriljuje Eros, oživljavajući sjetne uspomene čovjeka i Grada. Završni prizor izvedbe ujedno je i (radiofonski zabilježen) završni prizor Gundulićeve Dubravke prikazane 1961. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Branka Gavelle i Koste Spaića (Park Gradac, Festivalski dramski ansambl, HNK Zagreb i Zagrebačko dramsko kazalište) u kojem mitemski stihovi Himne slobodi dobivaju novi, naglašeno sarkastični, smisao u kontekstu cjelokupne prethodne dramske vizije tragike Grada i smrti Pjesnika.
    63. Dubrovačke ljetne igre: Studentski teatar Lero Dubrovnik, Milan Milišić, Mjesečina za Lady Macbeth, red. Davor Mojaš
    Lerovice Ksenija Medović, Jasna Held, Matilda Perković, Latica Zekić, Zvončica Šimić opet su pokazale iznimnu scensku energiju prelazeći iz izražajnih glumačkih dijelova u segmente tjelesnog izričaja pri čemu je njihov prinos neodvojivi dio sinestezijske cjeline likovnog i auditivnog (scenografija i kostimografija Dubravke Lošić, svjetlo i ton Marka Mijatovića, tonska montaža Viktora Lenerta i skladateljica dijelova Vokalize i Credo Paola Dražić Zekić).

    Mjesečina za Lady Macbeth Milana Milišića, Davora Mojaša i Lera predstava je koja gledateljima nudi suvremen teatar koji nije zatvoren u sebe, nego sveukupnu simboliku otvara i prepušta raznovrsnim tumačenjima. Teatar je to naglašene isprepletenosti i nerazdvojivosti svih onih elemenata koje teatar i čine teatrom, novo Lerovo snoviđenje kamenog Grada.

    © Tomislav M. Bonić, KAZALIŠTE.hr, 1. kolovoza 2012.

Piše:

Tomislav M.
Bonić