Kazalište umjesto sitcoma

12. Osječko ljeto kulture: Bernard Slade, U isto vrijeme na starom mjestu, red. Ivica Kunčević

• 
  
  Repriza romantične komedije Scene Gorica U isto vrijeme na starom mjestu (Same Time, Next Year) kanadskog autora Bernarda Sladea izvedena je 2. srpnja u sklopu dvanaestog Osječkog ljeta kulture (premijerna izvedba 12. prosinac 2011. godine). Režiju i scenografiju potpisuje Ivica Kunčević, kostimografiju Danica Dedijer, a izbor glazbe Branko Kostelnik.
  
  Lokalizirana radnja vodi nas kroz priču računovođe Vinka (Goran Grgić) i kućanice Nede (Lana Barić) koji se slučajno sretnu jednog dana, a prvotno bezazleni susret prerasta u ljubavnu vezu koju redovito održavaju u isto vrijeme na istom mjestu jedan vikend u godini i tako dvadeset i pet godina. Ne bi to bilo ništa čudno da Vinko nema suprugu Helenu i četvero djece, a Neda supruga Jereta i troje djece. Kroz niz godina provođenja vremena zajedno njih dvoje razvijaju prisan ljubavnički odnos i njihova preljubnička afera postaje poput braka – međusobno dijele intimne detalje, svađaju se, mire, podrška su si u sretnim i tužnim događajima u životu, a u jednom trenutku Vinko čak i porodi Nedino i Jeretovo dijete na njihovom zajedničkom vikendu. Nakon što Vinkova supruga Helena nenadano premine, Vinko odluči zaprositi Helenu, međutim ona ga odbija i radnja završava otvorenim krajem u kojem si međusobno obećavaju da će se nastaviti viđati i u dubokoj starosti pa makar dolazili i četveronoške.
  
  Sam je izvornik dobro koncipiran i Slade je u njemu iskoristio potencijalnu duhovitost kako bi na zanimljiv način prikazao složene psihološke odnose između žene i muškarca u preljubu. Međutim, poruka je djela problematična. Izvedba svojim likovima, kako u originalu tako i na sceni, afirmira preljub i daje mu pozitivnu vrijednost. Iako se na trenutak može učiniti da se likovi osuđuju kao licemjeri koji u braku ostaju samo zbog navike, otvoren kraj, zagrljaj, sentimentalno obećanje o sastancima do smrti i nepostojanje društvene kazne za preljub to pobija.
  
  Kunčevićeva kreacija nije dosegla original osim u točci afirmacije preljuba. Glumci su na sceni lišeni kompleksnosti mizanscene (scenu čine hotelski krevet, noćni ormarić i toaletni ormarić) i uporabe rekvizita te time čitava radnja počiva izričito na njihovim kreacijama u izgradnji karaktera likova i prikazivanju međusobnih odnosa – od čega je vrlo malo prikazano na sceni. Cijela radnja romantične komedije temelji se pretežito na stereotipnim i površnim šalama o ženama i muškarcima, sitnim lažima, zgodama i nezgodama karakterističnim za afere koje, ruku na srce, i uspiju nasmijati publiku, ali se prava emocija pojavljuje samo u sporadičnim bljeskovima.
  
  Izvedba je zapravo pala na svom najvažnijem elementu ovakvog koncepta – glumcima. Grgić je uvjerljiv samo u ulozi računovođe, ali u trenutcima kada postaje brižan suprug koji ima grižnju savjesti zbog preljuba ili kada se približi Lani Barić u emocionalno nabijenim trenucima, bilo zbog ljubavne strasti ili svađe iskre ne frcaju – situacije su ukočene i nametnute. Na jednak način reagira i njegova partnerica što se ponajbolje vidi u sceni kada Vinku pogine sin, a ona ga mazi po glavi kao da mazi ranjenog mješanca kojeg je silom prilika morala uzeti s ceste. Jedini pozitivni aspekt glumačkih kreacije uspješna je transformacija lika Lane Barić u razdoblju od dvadeset i pet godina u kojem prelazi iz kućanice u maturanticu, studenticu, a na kraju i privatnu poduzetnicu te njen šarm iz vremena dok je mlada, površna i tupasta kućanica u kojem je izgradila simpatičan i dopadljiv lik.
  
  Međusobni partnerski suodnos na sceni nikako nije uspijevao zaživjeti od početka do kraja, a pomoć im zasigurno nisu bile niti izmjene scena (kako prolaze vikendi) koje su bile spore i nevješte – naprasno prekinuta radnja mrakom i glazbom dok se glumci pripreme za iduću, a u mraku se po sceni šmucala i neka žena za koju publika tek nakon čitanja programske knjižice shvati da je lik u predstavi (žena starog Štefa, recepcionara – Marta Ivanjko), a ne scenski radnik koji priprema iduću scenu?!?
  
  Posljednja produkcija Scene Gorica predstavlja jednu osrednju izvedbu u svim elementima kazališne umjetnosti koja s jedne strane nema umjetničku niti edukativnu vrijednost, ali će s druge poslužiti publici kao zamjena za izostanak nekog sitcoma na televiziji i neopterećeni i ne previše dug posjet kazalištu gdje će se ponekad i nasmijati.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 7. srpnja 2012.

Piše: