Fado je tradicionalna portugalska glazba koja iskazuje otpor malog čovjeka prema nepovoljnim političkim prilikama, patnju zbog osuđenosti na pomorski i prekomorski kruh sa sedam kora te raspad jednog svjetskog imperija. To je uglazbljen saudade, osjećaj čeznuća za nedostižnom cjelovitošću, zapečaćen kao kolektivna sudbina naroda s obala Atlantskog oceana.
Na pozornicu Kulturnog centra Pešćenica donose ga gitarist Pedro Abreu i pjevačica Jelena Radan, u sklopu predstave Femme fadal koja je najavljena kao kazališna biografija najslavnije fado pjevačice Amálije Rodrigues i podnaslovljena kao San o Amáliji Rodrigues u slikama kazališta sjena. Njihovo muziciranje nadopunjuju sugestivne slike teatra sjena. Elegični stihovi i akordi fada dobro korespondiraju sa sjetnom atmosferom pokretnih ilustracija stvorenih sjenama pijeska, dvodimenzionalnih lutaka, obojene vode i višeslojnih grafofolija s fotografijama i tekstom. Pred gledateljima se nižu nasumični prizori i likovi iz sadržaja pjesama čije su teme, osim sjaja prošlih vremena, životi osamljenih žena, političko ugnjetavanje, ljubav prema domovini i glazbi samoj.
U prvom dijelu predstave, glas i gitara su u offu a publika gleda, kao u projekcijskoj sali, stiliziranu animaciju figura žena i kuća ukrašenih tipičnom portugalskom keramikom azulejos. Autorska ekipa okupljena oko redateljice Morane Dolenc pokušava premostiti jezičnu prepreku prikazujući poneki prijevod pjevanih stihova i oblikujući ilustracije na temelju motiva iz pjesama. Lutkarsko predočavanje njihovog sadržaja svedeno je na lanac asocijacija koje za domaću publiku većinom ostaju značenjski izvan doticaja s mističnom glazbom na nepoznatu jeziku. Korišteni medij teatra sjena ostaje sam sebi svrhom, ograničen na vizualnu atraktivnost koja dominira pozornicom reduciranom na minimalno svjetlo i scenografiju u obliku stola, stolca, projektora i platna.
Nakon kinematoskopskog prvog dijela, obilježenog slikama iz melankolične svakodnevnice, na scenu izlazi pjevačica, unesena u ulogu subjekta iz pjesama koje govore o nesreći pojedinca nošenog bujicama povijesnih tokova. Ikoničke prikaze portugalske prošlosti dodatno emotivno podcrtava sjena izvođačice, osvijetljene reflektorom koji je sada postavljen s gledateljske strane. Svjetlo i povik političke parole na portugalskom iz gledališta nakratko razbijaju pasivnost publike, dotad zaogrnute mrakom i uvučene u svijet snolikih predodžbi, osvještavajući njenu poziciju sudionika u stalnoj političkoj mijeni i samom kazališnom činu.
Finale predstave započinje projekcijom plesne točke Freda Astairea i Ginger Rogers. Tom detalju ne bismo znali objasniti smisao u široj cjelini ionako fluidne Femme fadal da inspirativna uloga ovih umjetnika u životu Amálije Rodrigues nije spomenuta u programskom letku. Sama glazbenica je na sceni prisutna tek u nekoliko površnih referenci, kao što su najavni plakat za nastup u Carnegie Hallu i lice prikazano u nizu dijapozitiva ostalih pjevača fada koji završava s Jelenom Radan.
Tako predstava kulminira nadilaženjem dimenzije intimne boli i prelaskom u prostor identifikacije s nacijom i baštinom. Izvođačica se izravno obraća gledateljima, i sama kao nastavljačica glazbene tradicije. Dok pjeva Amálijine hitove Ai, Mouraria i Tudo isto é fado, u pozadini se ispisuje Pessoin citat: „Fado je umor snažne duše, prezirni pogled Portugala prema Bogu u kojeg je vjerovao, a koji ga je napustio.“
Osjećaj napuštenosti nije zaobišao niti publiku zatečenu u portugalskoj glazbenoj ceremoniji. Unatoč egzotičnoj ljepoti fada i pokušaju da se njegovo značenje simultano prevodi u domišljate slike na platnu, za hrvatskog gledatelja ovaj neprekinuti jednosatni koncert djelovalo je uglavnom monotono i otuđeno, a u najpozitivnijoj procjeni meditativno.
Iako su Portugalci u polupraznom gledalištu oduševljenim uzvicima i dugotrajnim pljeskom nekoliko puta vraćali izvođače na pozornicu, Femme fadal je u krajnjem ishodu pomalo autistična autorefleksija jedne kulture, nemarna prema domaćem kazališnom posjetitelju koji je svjedočio slijedu nepovezanih glazbeno-lutkarskih isječaka.
© Iva Lulić, KAZALIŠTE.hr, 30. svibnja 2012.
Morana Dolenc
Femme Fadal – San o Amáliji Rodrigues u slikama kazališta sjena
redateljica Morana Dolenc
premijera 4. svibnja 2012.
dramaturgija i prijevod Dean Trdak, lutke i scenografija Morana Dolenc, Jelena Radmanović, Boris Sekulić, glazbena obrada Pedro Abreu, kostimograf Patrik Dolenc, video Marko Boško, fotografije Aleksandar Bančić, izrada scenografije Darko Crnčević, Patrik Dolenc, Marinko Radočaj, oblikovanje svjetla Marinko Radočaj, ton i svjetlo Marinko Radočaj, grafičko oblikovanje: Crtež d.o.o.
izvode: Pedro Abreu, Jelena Radan, Morana Dolenc, Jelena Radmanović
