Dvostruka petlja doslovnosti

Zagrebačko kazalište lutaka: August Šenoa, Postolar i vrag, red. Zoran Mužić

• 
  
  Šenoin dosjetljivi postolar u društvu s opakim ali ne i inteligentnim vragom stalni je gost na domaćim, osobito lutkarskim pozornicama. Trenutno ga, na primjer, na repertoaru imaju i riječko i zadarsko lutkarsko kazalište, prvo iz pera Luke Paljetka, a drugo kao redateljsku dramatizaciju Milene Dundov. Ozbiljniji pregled pronašao bi sigurno više desetaka raznolikih prilagodbi, adaptacija i uprizorenja u posljednjih pedesetak godina. Svakom je jasno odakle popularnost: naslov je glasovit, stihovi tako poznati da su ušli u svakodnevni govor, a nije na odmet spomenuti i činjenicu da se Povjestice i danas čitaju za lektiru.
  
  Zoran Mužić, redatelj najnovije produkcije, one u Zagrebačkom kazalištu lutaka, priklonio se povezivanju Postolara i vraga s klasičnom lutkarskom formom uličnog ginjolskog teatra. Razlozi nisu novi i vidljivi su na prvi pogled: priča je srodna tipičnim zapletima tradicionalnog pučkog lutkarstva gdje je sukob s vragom jedna od stalnih epizoda, oštra je i gruba, a ima i dovoljno sukoba i batinanja. Uostalom, i Šenoa je nadahnuće pronašao u narodnoj priči, dakle istoj onoj tradiciji koja je bitno obilježila pučko lutkarstvo.
  
  Tekst Šenoine pjesme Mužić bez dodatne obrade izravno postavlja na scenu, stihovi se izgovaraju doslovno riječ po riječ i gotovo bez dodataka. I to samo na prvi pogled podsjeća na pripovjedačko kazalište kakvo povremeno vidimo i na domaćim pozornicama za djecu, gdje originalni tekst priče pripovijedaju glumci koji istovremeno igraju i sve likove. U Postolaru i vragu prikazivanje i pripovijedanje se ne miješaju, oni su čvrsto i fiksno, takoreći konceptualno odvojeni, što opet priziva asocijacije na klasične lutkarske oblike.
  
  Događanje koje vidimo zbiva se, dakle, u otvoru ginjolske kućice, malo nadograđene i likovno razigrane tipične tradicionalne pozornice za ručne lutke. A za pripovijedanje je zadužen glumac ispred kućice, odjeven poput ceremonijal-majstora, s obaveznim štapom i šeširom. U izvedbi Mladena Čuture on nije poveznica s gledalištem, ne uspostavlja komunikaciju pripovjedačkom sugestivnošću, nego je naprosto tehničko rješenje koje omogućuje da se priča ispriča.
  
  I onda, budući da je tekst Šenoine pjesme daleko prekratak da bi izdržao tipičnih tri četvrt sata predstave za djecu, glavni redateljski posao postao je osmisliti dijaloški izuzetno skromne prizore i domisliti događanja među lutkama koja su šturo pripovjedački opisana. Uz obilatu pomoć inspirativne glazbe i nešto manje koreografije, rađaju se scene gladne dječice, svakodnevnog mukotrpnog rada, nenadanih pojavljivanja vraga, a onda i batinanja tog rogatog budalaša... A ima i taman dovoljno premlaćivanja tipičnim batinama i sitnih prostota, da su asocijacije na Puncha i Judy, Kašpareka, i sve slične glavate čovječuljke koji su stoljećima lutali blatnjavim europskim putovima – neminovne.
  
  Ostajući, dakle, doslovno i potpuno u kodu tradicionalnog ginjolskog kazališta, predstava je, ipak, produkcijski nešto bogatija. Igra čak šest glumaca, scenografija dopušta i mala tehnička čuda, poput tekuće trake koja nosi niz scenu i cipele i likove, zupčanika koji se okreću na prednjem rubu paravana ili zvjezdica koje se kao u stripu pojavljuju kad vrag dobiva batine. Takvi efekti dodatni su izvor smiješnog. Lutke Gordane Krebelj očekivano su prenaglašeno izražajne, s izuzetkom dražesne gladne dječice, a animacija je solidna, ne zasljepljuje virtuoznošću, ali niti ne banalizira pretjeranom jednostavnošću. Pero Juričić i Đuro Roić igraju Postolara i božanskog Putnika s pravom mjerom ozbiljnosti i ponekim proplamsajem šale. Lakrdijaškog vraga igra Anđelko Petric, a Daniela Čolić-Prižmić i Matilda Sorić bitno pridonose duhovitosti osobito u prvom dijelu kad igraju sitnu gladnu dječicu.
  
  Premda je jasno zašto je Postolar i vrag rađen na upravo opisani način, i premda ima dosta zgodnih rješenja i zabavnih duhovitosti, predstava kao cjelina ne funkcionira osobito dobro. Pasionirano držanje originalnog teksta s vanjskim pripovjedačem koji (pre)često uskače sa svega par riječi (i pritom svaki puta iznova uleti na scenu i smjesta opet izađe), vodi do izrazite iscjepkanosti jer nema pravog povezivanja pripovijedanja i lutkarskih prizora. Pa ništa ne teče glatko nego skokovito, poput nevješte filmske montaže.
  
  Osim toga, kako predstava odmiče, kao da se kotač radnje počinje vrtjeti u prazno. Usprkos stalnom izrazito brzom ritmu, ponavljanja dovode do zamora. Jer ne ponavlja se samo priča nego i scenska rješenja. Kad se, na primjer, zvjezdice pojave po treći puta jer vrag upravo (opet) dobiva batine, onda to više i nije smiješno, kao što ni opetovano, dugom plesnom točkom naglašeno, pojavljivanje vraga ne može biti efektno i treći i četvrti puta. Početni dojam igre i lakoće zato se prema kraju sve više gubi. Doslovnost kao princip i u prenošenju teksta i u citiranju tradicionalne forme nije se, dakle, pokazala kao osobito s(p)retan izbor.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 2. lipnja 2012.
  
  August Šenoa
  Postolar i vrag
  redatelj Zoran Mužić
  premijera 31. svibnja 2012.
  lutke i scena Gordana Krebelj, glazba Igor Karlić, koreografija Đurđa Kunej, svjetlo Vilim Sever
  izvode: Pero Juričić, Anđelko Petric, Daniela Čolić-Prižmić, Matilda Sorić, Đuro Roić / Branko Smiljanić, Mladen Čutura

Piše: