Povratak istosti

Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula: Tijana Vukić Stjelja, Isto lice, red. Ivan Leo Lemo

• 
  
  Ono lijepo, sveto, vječno, religija i ljubav predstavljaju mamac, rekao bi Hegel, što se traži kako bi se probudila želja za ugrizom; „ne pojam, nego ekstaza, ne nužnost stvari koja hladno napreduje“, nego oduševljenje koje vrije i koje tjera čovjeka trgnuti ga iz utonulosti. Riječ je, prema tome, o poticaju koji tom istom čovjeku omogućuje okretanje osjetilnom, duhu, sebi, sebi u drugome, odnosno drugome u sebi. Potreba za stapanjem s drugim u ono iskonsko jedno što je svjetlosnom niti povezano za nebo, nastojanje da se pogled usmjeri preko, prema božanskom biću i onostranoj sadašnjosti – vječna su i univerzalna traganja duše. Ne možemo, dakako, zanemariti činjenicu kako ove riječi neodoljivo podsjećaju na aluzije koje nam u novije vrijeme prezentiraju pripadnici new age pokreta, no jednako tako valja imati na umu kako govorimo o vrlo popularnoj tematici kojom su nadahnuta brojna umjetnička djela, i to još od dalekoga nam Platona. Međutim, u ovoj se 2012. godini, sve nas češće upozoravaju, nagovješćuje neophodna transformacija svijesti – pa gore spomenuti povratak vlastitoj duševnosti, htjeli mi to ili ne htjeli priznati, ipak postaje ponovno aktualan. Svjesna je toga i suvremena autorica Tijana Vukić Stjelja, koja vrlo slična pitanja, nadanja, ili, pak, vjerovanja problematizira i u svojem dramskom tekstu Isto lice. Drama je to koja nastaje, kako upozorava, u presudnoj nam godini zmaja, pa se i doimlje s jedne strane kao upozorenje, odnosno s druge kao poziv za povratak k istosti, kao potreba za prodor u sfere onkraj tijela i materijalnosti.
  
  U središtu je tako dramske radnje tridesetšestogodišnja spisateljica Tijana Vukić Stjelja koja prožimajući vlastitu realnost s komponentom imaginarnoga / onostranoga i, naposljetku, sveprisutnom smrću – piše zapravo svoju autobiografiju. Sudar spomenutih triju svjetova uzrokuje dijalektiku, odnosno potiče kretanje što nezaobilazno zahtjeva preoblikovanje kojega, naposljetku, omogućuje i usmjeruje u prvome redu autoričino pisanje. Riječ je, prema tome, o kružnom kretanju, odnosno konstantnom vraćanju – od početka prema početku, od iskona prema iskonu, od jednoga prema jednom – i to bez obzira na rascijepe i gubljenja koji se u međuvremenu nezaobilazno događaju. Putovanje je to kojega je nemoguće prostorno i vremenski determinirati, pa spomenute kategorije u dramskom, odnosno scenskom ozračju postaju irelevantne. One su važne tek u autoričinu realitetu, odnosno priči o tima generacijama žena: noni, majci, sestri Tijani, koje svoju ustrajnost, hrabrost, prilagodljivost prenose s koljena na koljeno u obliku plodnosti, energičnosti i nježnosti. Svih je ovih, tek u glavnim crtama iznijetih, osobitosti dramskoga izričaja Tijane Vukić Stjelja svjestan i redatelj Ivan Leo Lemo. No sasvim je zasebne prirode pitanje u kojoj je mjeri transponiranje nekih temeljnih dramaturških osobitosti u scenski znakovni sustav, zaista i provedeno uspješno.
  
  Zamislivši predstavu kao svojevrstan (kako i sam kaže) „metafizički cabaret“, uz sveprisutni postupak ironizacije onih, na početku ovog teksta spomenutih, univerzalnih pitanja i vječnih traganja – Lemov se scenski rukopis pretače u prenaglašenu trivijalnost, na trenutke monotonu i blijedu, uvelike površnu. Naglašeni element kabaretske igre iščitavamo kao postupak, odnosno nastojanje usmjereno izbjegavanju patetičnosti, a koje je na pozornici, bez obzira na katkada duhovitu interpolaciju video zapisa kojih je zadaća prisjetiti nas televizijskoga emitiranja Dnevnika u bivšoj Jugoslaviji, zapravo u potpunosti proizvelo kontraefekt. Iz toga je razloga i spomenuta dominantna priča četiriju žena, None (Elis Lovrić), Mame (Vesna Tominac Matačić), Sestre (Lana Gojak) i Tijane (Mia Krajcar) – umjesto razrađene igre s naglašenim psihološkim momentom – umnogome rezultirala tek jednoličnim nizanjem replika. Površnost u razumijevanju toga odnosa dokazuje i primjer kako je s režijskoga, ali i dramaturškoga aspekta u potpunosti zanemarena već sama po sebi simptomatična činjenicu o potpunom izuzeću muških likova, kao i psihološko-sociološki nadasve složena relacija majka-kći.
  
  Pišući, nadalje, na sceni vlastitu autobiografiju, autorica aktualizira problematiku odnosa života i smrti, i to ne kao kategorija što su određene početkom i krajem. One predstavljaju stvarnost u kojoj se kraj pretpostavlja početkom i ciljem, i samo se tim izvođenjem i svojim krajem ona (stvarnost) zapravo i može doimati zbiljskom. A tu stvarnost – zbiljsku i iznimnu (sugeriraju nam prizori) kako u jednoj Kini 2000. godine, starom Egiptu prije više stoljeća, tako i u Istri 2012. godine – zaokružuju dva zajednička, univerzalna entiteta: duh i smrt. Otuda na sceni Hodač (Damjan Simić), autoričin alter ego koji je istodobno njezin iskon, ali i njezin porod. Hodač zapravo predstavlja autoričinu refleksiju u nju samu, u izvorno jedinstvo. Njegov je zadatak vratiti je k sebi, suočiti je sa strahovima, ljutnjom, mržnjom, ljubavi te kao takav sugerira proces postajanja samoga sebe samim sobom. U trenutku kada mu to doista i uspije, on sam postaje moguć i realan pa iznova oformljeno jedinstvo, zasnovano na apsolutnom spoznavanju u drugom, kreira vlastitu stvarnost sasvim specifične percepcije realiteta.
  
  Drugim riječima, realnost je to koja ne priznaje smrt, ili, bolje bi bilo kazati, podsmjehuje joj se, napokon, podiže se do sfere koja egzistira iznad nje same. Lemo tako predstavlja smrt kao majstora ceremonije, kao krajnju ironiziranu kategoriju. Zamišljena kao muha što svojim letom i zujanjem ljudima dosađuje i koji je zbog te iritantne naravi od sebe odbacuju, Smrt (Romina Vitasović) odjevena, simbolično u crno (s velikim crnim sunčanim naočalama), izjednačuje upravo komično i tragično. Predstavlja ona točku u kojoj se spomenuti krug kretnje otpočinje i dovršava, pa je režija i donosi kao grotesknu (sve)prisutnost, ali i kao provokatora koji u jednakoj mjeri probija kroz život, kao što i život prodire u nju. Međutim, to je međuprožimanje iz Lemova rakursa promatrano na momente ipak suviše ishitreno. Na kraju, zeleno platno što prekriva dubinu pozornice, a na kojoj i inače dominira vedri kolorit – otkriva, između ostaloga, i redateljski pogled na teatar, život i smrt. Vedar i veseo, no katkada ipak ne suviše pretenciozan.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KAZALIŠTE.hr, 27. svibnja 2012.
  
  Tijana Vukić Stjelja
  Isto lice
  red. Ivan Leo Lemo
  premijera 24. svibnja 2012.
  scenografkinja Vesna Režić; kostimografkinja Mrijana Zagorec; asistentica kostimografkinje Desanka Janković; autor glazbe Zvonimir Dusper, koreografkinja Andrea Gotovina video majstor Dejan Flajšman, oblikovatelj svjetla Dario Družeta
  izvode: Mia Krajcar, Vesna Tominac, Elis Lovrić, Lana Gojak, Damjan Simić, Romina Vitasović, Helena Minić, Rade Radolović

Piše: