Zanimljiva aktualizacija Brechta

Teatar &TD, Zagreb: Bertolt Brecht, Lux in tenebris, red. Mario Kovač

• 
  
  Iako je Bertolt Brecht (1898.-1956.) jedan od naznačajnijih dramatičara prošlog stoljeća koji je Epskim teatrom izvršio bitan utjecaj na kazališna kretanja svog vremena, danas se njegovi komadi prilično rijetko izvode, a još rjeđe postižu uspjehe, te izgleda kako ne korespondiraju najbolje s mentalitetom današnjeg gledatelja. Zato su suvremeni redatelji umjesto uprizorenja njegovih najslavnijih, danas se već može kazati klasičnih komada nerijetko skloniji njegovim ranijim djelima koja mogu mnogo slobodnije osuvremenjivati i prilagođavati svom svjetonazoru i stilu koji ne mora biti snažnije oslonjen na Brechtovu doktrinu dijalektike na sceni koja bitno određuje Epski teatar.
  
  Ta rana Brechtova djela temeljena su najčešće na kritičkom prikazu nekog bitnog društvenog ili političkog problema na prijelazu iz drugog u treće desetljeće prošlog stoljeća kojemu nije teško naći pandan u suvremenom društvu, pa je to vjerojatno razlog da ljevičarski nastrojeni suvremeni kazalištarci povremeno posegnu za tim tekstovima koji pružaju mogućnost za razotkrivanje zala kojima se stvara zarada i poslovni kapital. Ipak ti komadi sadržavaju nekoliko ozbiljnih problema vezanih za promjene društva i teatra u devedesetak godina koje nas dijele od njihovog nastanka. Naime većina kazališne publike u vrijeme Brechtove mladosti dolazila je iz bogatog ili bar srednjeg građanskog sloja, a njima su Brechtova revolucionarna stajališta bila neprihvatljiva. Njemu međutim tada i nije (kao u kasnijoj zreloj dobi) bilo do educiranja publike ili njenog navođenja na kritičko razmišljanja ne samo o viđenom nego i o čitavom društvu nego prije svega do šokiranja tih samozadovoljnih (malo)građana. Ta šokantnost je bitna sastavnica ranih Brechtovih komada, a danas ju je gotovo nemoguće postići, jer sve ono što se razotkriva u tim tekstovima današnjem je gledatelju već notorno poznato i nimalo šokantno, pa koliko god ga to u stvarnom životu smetalo scenski prikaz mu neće postati zanimljiv. Zato inscenacije i najboljih od tih komada, poput najčešće izvođenog Pira malograđanina (1919) teško zaživljavaju na sceni, čak i kada im se nakalemljuje neka nota suvremene kvazišokantnosti (poput obnaživanja interpreta).
  
  Takav problem nedvojbeno ima i rijetko izvođeni, iste 1919. godine napisani Lux in tenebris iliti Svjetlo u tami. Tim se naslovom Brecht referira na Evanđelje po Ivanu, ali ga na način tipičan za dijalektiku njegovih kasnijih djela transformira u natpis na putujućem šatoru „Neka bude svjetlo! Masovna edukacija“ u kojem naizgled žestoki protivnik prostitucije zarađuje na predavanjima o spolnim bolestima koje ona izaziva. Brecht u Lux in tenebris prikazuje prave (financijske) razloge prostitucije, ali i to kako njeni ogorčeni vjerski, politički i policijski protivnici na njoj zapravo zarađuju još i više.
  
  Redatelj Mario Kovač i dramaturg Srđan Sandić nastojali su (kako piše u programu predstave Teatra &TD) kreirati predstavu koja nas „poziva na razmišljanje gdje prostitucija (ona vidljiva i ona nevidljiva) doista počinje; tko su joj subjekti; tko su joj nužne žrtve; koja je naša odgovornost. Revitalizacijom ovog komada te njegovim izmještanjem u hrvatski kontekst htjeli smo ukazati na nepobitnu živost kako ovog velikog autora tako i tema kojima se bavio koje su ostale jednako žive i jednako pod upitnikom kako u autorovo doba tako i danas“. Međutim bilo je doista naivno vjerovati da ono što je bilo šokantno u Brechtovo vrijeme može danas imalo uzbuditi gledatelja. To da se vlasnik šatora Paduk (u vrlo dojmljivoj interpretaciji Deana Krivačića) osvećuje javnoj kući nasuprot koje se smjestio zbog vlastitih ranijih problema u tom bordelu u društvu prepunom nevjerojatnih prijevara od privatizacije nadalje nema poseban odjek. To da Paduk policajca podmićuje snopom novčanica u zemlji u kojoj se najviše dužnosnici nalaze na sudu zbog sumnji u višemilijunske prevare može djelovati tek pomalo komično, a da je korupciji sklon i kapelan u vremenu u kojem je velik broj svećenika optužen za pedofiliju tek benigno daje naslutiti licemjerje crkve. Zato mi se čini da Mario Kovač ne doseže ciljeve koje si je zadao i koji su danas inscenacijom Brechtovih komada teško ostvarivi.
  
  Ipak radi se o vrlo zanimljivoj predstavi u kojoj on znatne vrijednosti ostvaruje svojim vrlo originalnim redateljskim postupkom koji je daleko od brehtijanskog, osim ako se ne sjetimo da je Brecht pored svih političkih ideja koje je nastojao ugraditi u svoj teatar kao najvažniji element predstave isticao to da ona mora zabaviti gledatelja. A u tome ovaj znatno više Kovačev nego Brechtov Lux in tenbris itekako uspijeva. Njegova stanovita kazališna naiva povezuje ga sa srednjevjekovnim prikazanjima u kojima je na jednom kraju proscenija raj (ovdje blagajna šatora protivnika prostitucije), a na drugom pakao (ulaz u javnu kuću) koji će naravno na kraju pokazati lažnima i naći način za suživot i zajedničku dobru zaradu, što je ne samo odmak od kazališne tradicije nego i mnogo ozbiljniji komentar crkvenog licemjerja od ranije spomenutog.
  
  Još je impresivniji rad na osuvremenjivanju unutrašnjosti šatora koja je po Brechtovim zamislima trebala šokirati publiku kao na nekadašnjim vašarima slikama ili kipovima, a i primjercima u formalinu kao ilustracijom raspadanje tijela, dok Kovač stvara efektnu našu inačicu američkog spektakla koji kombinira propovijed i gospel i u kojem ovdje dominira njegov voditelj Karizmatik u iznimno sugestivnoj interpretaciji Nikše Marinovića koji je i skladatelj efektne glazbe koja također ima više dodirnih točaka s današnjom američkom scenskom glazbom no onom koju je koristio Brecht.
  
  Ostvarivanju dojma suvremenog senzacionalizma koji se prikriva spektakularnošću bitno su pridonijeli i efektni video inserti Damira Kantocija, ali i koreografija Maje Kovač koja je pomogla u usmjeravanju silne glumačke energije koja se osjetila kod svih članova ansambla, a bila je posebna scenska atrakcija (uz već spomenute glumce) i u ispovijedima triju prostitutki (Zrinka Kušević, Maja Katić, Zrinka Antičević) kojih tekst nije bio posebno originalan, ali su upravo scenskim pokretom i mimikom svojim monolozima podarile pravu životnost.
  
  Sve je to rezultiralo predstavom koja se nedvojbeno udaljila od Brechta, pa čak i od ideja njegovog teksta, ali je na zabavan i zanimljiv način efektno pokazala kako spektakl i senzacionalizam u današnjem svijetu rabe i kritičko razmatranje ozbiljnih tema kao nevažan materijal za paradu scenskih i inih efekata koji ošamućuju osjetila i zapravo omamljuju duh. A način na koji su to tvorci ove predstave oblikovali vjerojatno današnjem gledatelju može više značiti od mnogih Brechtovih ideja koje su od izazova i otkrića prešle put do općih mjesta.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. svibnja 2012.

Piše: