U duhu originala

Kazalište Tvornica lutaka, Zagreb, i Scena Gorica, Velika Gorica: Petra Radin, Profesor Balthazar – Put oko svijeta, red. Mario Kovač

• 
  
  U produkcijama za djecu primamljive priče brzo, rado i naizgled lako putuju iz medija u medij: knjige se oživljavaju u crtićima, filmovi postaju slikovnice, mjuzikli se s platna sele na scenu (i/li obratno)... i tako u krug. Sličnu sudbinu doživljavaju i popularni likovi. Profesor Balthazar domaći je takav primjer. Kao najprepoznatljiviji proizvod Zagrebačke škole crtanog filma, premda je sniman svega nekoliko sezona na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, postao je jedna od onih malobrojnih trajnih točaka u sveukupnoj domaćoj produkciji za djecu, čija slava blijedi ali ne nestaje. 
  
  Posljednjih godina marketinški stručnjaci raznih profila poželjeli su mu vratiti barem nešto od starog zvjezdanog statusa, pa je bilo čak i prijedloga da se izabere za neku vrstu maskote Zagreba. Istovremeno, Zagreb film najavio je snimanje novih epizoda, stare slikovnice tiskaju se ponovo, a tu su i bojanke, crtančice i sličan takozvani edukativni materijal. Kao što smo od kampanje toga tipa mogli i očekivati, Balthazar se probija i u nove medije, pa ga danas možete postaviti i na ekran ne samo računala nego i pametnih telefona, ali i susresti takoreći osobno na prilično raznolikim manifestacijama.
  
  A kako je kazalište za djecu osjetljivo na kretanja tržišta, razumljivo je da se pozivu na oživljavanje spremno odazvalo. U posljednjih nekoliko godina Balthazar je postavljen u Osijeku (Balthazar i tenor Koko) i Zagrebu (Balthazar ili Potraga za čudesnom kapljicom), a odnedavna i u koprodukcijskom paketu zagrebačke Tvornice lutaka i velikogoričke Scene Gorica. Ovoga puta publici je ponuđena ‘epizoda’ Put oko svijeta, u kojoj se brižljivo čuva duh izvornika. Rastresena i lutanju sklona ptica Toni zaostane iza svog jata i izgubi se. Pri tom ima ludu sreću da joj se to dogodi baš u Zagrebu, gdje susreće zabavnu smetlaricu koja ih preko pola svijeta vodi u Balthazar-grad, jer slavni je profesor i njoj jednom davno pomogao svojom čudesnom vještinom. 
  
  Čuvajući humoristični i beskonfliktni ton originala, predstava niže susrete veselog dvojca s pizza majstorom u Italiji, devama i Tutankamonom u pustinji, operom u Sydneyu, plesačem kazačoka, balerinom i babuškom u Rusiji... Scenarij Petre Radin na taj način širi tipičnu izrazito kratku formu crtića šaljivim prikazima nasumično odabranih mjesta na svijetu. I to je do neke mjere namjerno poučno, jer uz faraona idu i piramide, a u Sydneyu zaista postoji slavna opera, no potkradu se i zbunjujući momenti, poput onog kad naši putnici iz Egipta u Australiju stižu jašući na devi i to bez nekog od začudnih baltazarovskih pomagala. Istovremeno, svaka od tih malenih epizoda toliko je raznorodna i na svoj način šašava da se okvirna priča o važnom cilju, traženju Balthazar-grada, razvodnjava i gubi na važnosti, pa predstava priziva malo više dramaturškog reda. 
  
  No, to ne ometa zabavu u dvorani. Tri pomična paravana u pozadini omogućavaju jednostavne prijelaze s mjesta na mjesto i efektna pojavljivanja novih likova, a i odišu naivnošću baš poput one koja je proslavila crtić. U istom duhu riješeni su i kostimi, blago pretjerani, da bi bili smiješni, odmaknuti od normale, ali i od kiča. I premda vizulano predstava ne podsjeća izravno na predložak, prisutna je nježnost zaigranih zavijutaka. 
  
  I glumačka igra u istom je tonu prpošne jednostavnosti. Filip Detelić igra pticu. On ne govori, barem ne riječima koje sasvim razumijemo, nego nekim polu-govorom, krhotinama riječi, i to je izuzetno smiješno i začuđujuće jasno. Manjak, ili možda nepreciznost riječi nadopunjava pokretom stvarajući lik koji pršti elanom i glumački je svakako najuvjerljiviji. Ravnopravna suigračica mu je Petra Radin, suputnica smetlarica. Ona govori tvrdim zagrebačkim kajkavskim koji na mjestima djeluje pretjerano, ali ne na način karikature, nego više kao jezik kojim nitko ne govori. Međutim, u pokretu njih dvoje odlično surađuju, održavajući visoki energetski nivo tijekom čitave predstave. 
  
  Sve ostale uloge igra Mario Kovač, od pizza-majstora i babuške do operne dive. Riječ je o vrlo kratkim ulogama, točno svedenima karikaturu, pa onda i smiješnima. Veliku, gotovo neprocjenjivu pomoć za većinu uloga daju mu kostimi, poput raskošne crvene krinoline ili faraonovog zlatnog pokrivača. A kad se na kraju pojavi kao profesor Balthazar, nosi glavu praktički identičnu liku iz crtića. Takvo izravno kopiranje nije, dakako, slučajno, ono samo dodatno potvrđuje želju za približavanjem izvorniku. 
  
  Premda je dramaturški pomalo zbrkana i na trenutke zbunjujuće zbrzana, predstava je vesela i zabavna, u sebi ima i nježnosti i topline, jer tu se šalimo a ne rugamo, čemu bitno pridonosi i profinjena likovnost i naglašen scenski pokret koji je izvor humora, ritma i energije, i dodatno prebacuje komunikaciju s govornog na vizualno. Ostajući blizu starim crtićima, predstava je ipak sasvim jasno upućena današnjoj djeci koja na nju spremno i veselo reagiraju.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 24. svibnja 2012. 
  
  Petra Radin
  Profesor Balthazar – Put oko svijeta
  redatelj Mario Kovač
  premijera 18. svibnja 2012. (Velika Gorica)
  kostimi Barbara Bourek, scena Matija Šantić, glazba Tomislav Babić, lutke i rekvizita Dunja Niemčić, scenski pokret Maja Kovač, svjetlo Damir Sirotić i Alen Marin
  izvode: Filip Detelić, Petra Radin, Mario Kovač

Piše: