Naprasna katastrofa

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Mate Matišić, Sinovi umiru prvi, red. Zoran Mužić

• 
  
  Žalosno je bilo svjedočiti nepripremljenosti osječkog dramskog ansambla pri izvedbi drame Sinovi umiru prvi Mate Matišića, prvog dijela Posmrtne trilogije kojom autor izravno, brutalno istinito progovara o nasljeđu devedesetih u Hrvatskoj na način da izveziva pleter ratne i poslijeratne hrvatske zbilje koja tragičnošću protagonista tematizira posttraumatski stresni poremećaj. Protagonisti drama taoci su bolnih iskustava i sjećanja, većinom umirovljeni invalidi Domovinskog rata u dobi između 35 i 40 godina, polužive žrtve jake hrvatske zbilje u kojoj su se (ne)nadano zatekli. Žrtva i(li) zločinac? Smijeh ili plač? – tematizira Matišić zbilju koja je sama po sebi neobilježeno nakazna, bez sklada, groteskna, tragikomična te je dovoljno da ju se samo skine.
  
  Sinove je Matišić napisao još 2002. godine, no nije je javno obznanio sve do praizvedbe u GDK Gavella 15. prosinca 2005. godine u režiji Božidara Violića uslijed općedruštvene nepripremljenosti, kako sam ističe u jednom intervjuu iz veljače 2006. godine: „Čini mi se da je možda trebalo neko vrijeme da se ljudi dignu iz tog knockdowna u kojem su bili od rata. Jer, umjetnički, ako prikažeš zločin, on je samo jedna strašna činjenica, što kazališno ili filmski samo po sebi nije dovoljno…“ Drugi razlog odgode sadržava Matišićevo mišljenje kako Sinovi nisu dostatni pri iscrpljivanju jedne tako bolne teme za hrvatsko društvo u cjelini te započinje s pisanjem druga dva segmenta Posmrtne trilogije naslovljena Žena bez tijela i Ničiji sin.
  
  Sinovi se prostorno naslanjaju na Matišićev dramski prvijenac iz 1985. godine pod naslovom Namigni mu, Bruno, u kulturnoj javnosti prepoznatljiv pod praizvedbnim naslovom Bljesak zlatnog zuba uprizorenog 8. veljače 1987. godine u Splitu u režiji Marina Carića. Bljesak ispriča ričičku (Matišićevo rodno mjesto u Dalmatinskoj Zagori) priču o gastarbajterskim tegobama, a Sinovi o tragedijama njihovih potomaka. Dramatičar pripovijeda kako je cijela drama nastala iz slike u ričičkoj gostionici kojoj je spoznao da je s trideset i pet godina najstariji ondje, a jedini nije umirovljen.
  
  Od trinaest dramskih likova, dvanaest je umirovljenika, velikim dijelom ratnih vojnih invalida uz čija je imena Matišić zabilježio postotke invalidnosti. Jakov i Franka, zajedno sa sinom Mićunom, u potrazi su za tijelom svoga sina Mate koji je poginuo u Domovinskom ratu, a mafijaška ucjena zahtjeva tisuće eura na temelju kojih će se, navodno, otkriti Matino počivalište i obitelji omogućiti da hrvatskog viteza dostojno pokopaju u ričičkoj obiteljskoj grobnici. Međutim, za mafijašku ucjenu doznaje Mićun, Matin brat, ratni vojni invalid koji dramsku radnju komplicira protuucjenom i planom o raskopavanju grobova obitelji mafijaša. U čvrstoj šestodijelnoj strukturi drame od dva čina sa svakim se prizorom pojavljuju novi likovi, među njima i Srbin Dragoljub te dva Bošnjaka, žrtve istovrsne ucjene, u potrazi za svojim nestalim bližnjima.
  
  Potraga za pokojnicima eskalira do sulude Mićunove kartografske razrade i bizarnih planova o uzvratnoj ucjeni i preseljenju mrtvaca iz ne samo obiteljskih grobnica mafijaša, nego i grobnica pojedinih visokih državnih dužnosnika. Kad se tome suprotstavi rijetki tračak razuma, Jakovljev brat Luka, Mićun potegne pištolj i u nesretnom naguravanju ponajprije stradavaju nevini: Mićunova trudna supruga Marija i nerođeni sin, a potom ratni i mirnodopski Mićunovi suborci, Božo i Ante. Mićunovo samoubojstvo postaje neizbježno. Lanac smrti u cjelosti dokida ovostranu obiteljsku povezanost. Dovodi do turobnog susreta pred obiteljskom grobnicom u kojoj kontekst smrti jednog člana obitelji dokida i povezanost roditelja gotovo sviknutih na pokapanja vlastite djece. Preživjelim roditeljima ostaje težiti za što brži prelazak u onostrano i ponovni susret.
  
  Ovjerava Matišić dramom Sinovi umiru prvi razlikovanje tri vrste glavnih likova u poratnoj Hrvatskoj, nametnute stvarnošću u kojoj smo živjeli – one koji su nestali; invalide koji su po pola, u invalidskim kolicima; one koji su prividno cijeli, ali s unutrašnjim životom koji sam sebe ne može podnijeti. Izravni poticaj za postavljanje Sinova Mate Matišića na osječku pozornicu jedna je od najuspjelijih predstava odigranih u Osijeku u posljednjih dvadesetak godina: Matišićev Bljesak zlatnog zuba 1994. godine u režiji Zorana Mužića. Vodstvo je osječkog kazališta pokušalo ponovnim združivanjem provjerenog autorskog dvojca iznjedriti predstavu koja će zadržati pozornost i u nadolazećim sezonama. Nakon premijere svima je bilo jasno da će osječki Sinovi biti rijetko reprizno postavljani. Katkad se na licima glumaca pri njihovom posljednjem izlasku može iščitati pretjerana ozbiljnost, nevjerica i strah, krivnja i težnja da što prije nestanu s pozornice – indikacije neuspjeha. Na osječkoj pozornici prepoznate.
  
  Problem je nastao u trenutku kada se redatelj odlučio da jasno ne razluči, nego praktički združi nakazno i užasno te komično i lakrdijaško čime je poništio temeljnu sliku Matišićeva dramskog teksta – grotesku. Prikazati suvremeni nakazni svijet, neidentitetni, neskladni jedino je moguće uz pomoć groteske koja odbija pružiti bilo kakvu harmoničnu sliku društva. Takav mješoviti žanr bi trebao vješto balansirati između smijeha i plača pošto svaki žanr pretpostavlja i svoju suprotnost kako se ne bi ukočio u nekom konačnom stavu. Jednodimenzijalnost je nepodnošljiva. Mužić je neprepoznavanjem groteske, komičnim prikazivanjem nakaznog i strahotnog propustio paralizirati recepciju gledatelja koji se odlučuje na smijeh umjesto da bude neodlučen i nesiguran u izboru reakcije na događanja na sceni.
  
  Ne svojim odabirom, Darko Milas tumačeći Mićuna, Aljoša Čepl Miju, Aleksandar Bogdanović Božu, Miroslav Čabraja Antu, Mario Rade mafijaša Ivicu, Duško Modrinić Tihomira izvještaćeni su do neprepoznatljivosti ljudskosti u natjecanju za prikazivanjem što većeg stupnja mentalne retardacije čime odbacuju apsolutno sve vrijednosti pa čak i one koje sadržavaju parodijsku i kritičku funkciju umjetničke djelatnosti. Uravnotežene izvedbe ponajprije staložene i tehnički najpreciznije Ane Stanojević, zatim samo u rijetkim trenucima nesigurna Milenka Ognjenovića, Davora Panića, Ljiljane Kričke-Mitrović i Vladimira Tintora jednostavno nisu imale šanse doći do izražaja. Njihova ozbiljnost je shvaćena kao pseudotragičnost, zamašnjak tupog mehanizma apsurda.Apsolutna je komika groteske u osječkoj izvedbi Matišićeve tragikomedije skliznula u apsurd. I to u onu kategoriju apsurda koja odbija svaku logiku i niječe postojanje društvenih zakonitosti i načela.
  
  © Ivan Trojan, KAZALIŠTE.hr, 7. svibnja 2012.
  
  Mate Matišić
  Sinovi umiru prvi
  redatelj Zoran Mužić
  premijera 13. travnja 2012.
  scenograf Darko Bakliža, kostimografkinja Jasmina Pacek, glazba Mate Matišić, dizajn svjetla Aleksandar Mondecar, asistentice scenografa Anita Krmek i Nina Matika
  izvode: Milenko Ognjenović (Jakov, umirovljenik, 62 godine), Ana Stanojević (Franka, njegova žena, umirovljenica), Darko Milas (Mićun, njihov sin, umirovljenik, 41 godina (invalid 75%)), Ivana Gudelj (Marija, njegova žena, 36 godina), Davor Panić (Luka, Jakovljev brat, umirovljenik), Aljoša Čepl (Mijo, njegov sin, umirovljenik, 28 godina (invalid 100%)), Aleksandar Bogdanović (Božo, njegov sin, umirovljenik, 36 godina (invalid 60 %)), Miroslav Čabraja (Ante, umirovljenik, kratkovidan, 34 godine (invalid 75 %)), Ljiljana Krička (Marta, umirovljenica, 60 godina), Mario Rade (Ivica, mafijaš, umirovljenik (invalid 25 %)), Duško Modrinić (Tihomir, umirovljenik iz Zagreba), Vladimir Tintor (Dragoljub, penzioner iz Srbije)

Piše: