Komedija nedorečenih povoda

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Georges Feydeau, Mačak u vreći, red. Ivan Leo Lemo

• 
  
  U ovosezonskoj produkciji učestalih i sustižućih premijernih naslova dubrovačke profesionalne kazališne kuće komedija Mačak u vreći Georgesa Feydeaua šesti je premijerni naslov koji, u mogućem dramaturškom repertoarnom rasporedu, u nakani želi ponuditi smijeh, prizvati publiku i otvoriti pitanja svoje i današnje aktualnosti pa, u konkretnom dubrovačkom slučaju, i satirične prepoznatljivosti. Želja za moći, snobizam, licemjerno igranje strastima i vlastima zbog osobnih interesa, korupcija, zabluda o tome da se novcem može kupiti sve ili gotovo sve i ponovno upozoravanje na malograđanski mentalitet koji ne poznaje ni vrijeme ni granice – neki su od izbora koje nudi Feydeauov često, i na našim scenama, igrani vodvilj uz nužne prateće ljubavne i preljubničke spletke imanentne tom kazališnom žanru. Upravo svevremenost Feydeauove komedije i njena današnja moguća raspoznavanja, pa i samih dubrovačkih profesionalnih kazališnih okušaja i neposustajanja, iako najavljivani, nisu u prikazanom i odigranom našli svoj, samim tim, logičan i očekivani odgovor i trag.
  
  Scenografkinja Vesna Režić, bez jasnijih dramaturških i drugih opravdanja, izmješta scenski prostor u parter kazališta s velikim banketnim stolom oko kojeg okuplja aktere dekadentnog pariškog miljea kraja 19. stoljeća ostavljajući na pozornici samo klavir i mogućnost za nastup unajmljenog i kupljenog tenora. Kostimografkinja Mirjana Zagorec aktere oblači u kostime pariške mode Feydeauova vremema i potom ih, u drugom dijelu predstave, ogoljulje u reviji donjeg rublja i pidžama, a skladateljica Paola Dražić Zekić poigrava se klasicima opernih arija žuđenog repertoara pariške Opere. Međutim, njihovi izdvojeni dojmljivi prinosi ostali su gotovo sebi dovoljni pa onda i u dosluhu a vodviljskom ravni predstave, ali, istovremeno, i u nesuglasju s odabranom dramaturškom i sukladnom redateljskom provedbom, pa i planom same glumačke igre.
  
  Redatelj Ivan Leo Lemo samo površno dotiče ponuđene i moguće aktualizacije, ustrajava na doslovnosti priče i zapletu s pripadajućim i nužnim ljubavnim raspletima, ostavljajući glumcima suženu mogućnost igre u kojoj se nalaze i koliko-toliko snalaze s tek skicoznim naznakama likova koje tumače opterećeni i, visinama loža, udaljenom publikom. Od Borisa Matića (Dufausset) i Branira Vidića (Parcel) do Glorije Šoletić (Marthe), Zdeslava Čotića (Landernau), Helene Kovačić (Amandine) i Mirej Stanić (Julie) te, najposlije, Edija Jerteca (Lenoix de Vau) i Marina Tudora (Tiburce).
  
  Otupljeni su tako kazališni, pa onda i drugi mogući razlozi i povodi predstavi koja se, u drugom, usporenijem dijelu, povremeno iscrpljuje u doslovnostima, očekivanostima i ustrajavanjima na spajanju i usklađivanju razuđenih rukavaca priče s nužnim zabunama i očekivanim epilozima, kao što je odabrani happy end možda i nepotrebno i prezorno podcrtan završnom pjesmom svih upletenih u slučaj Mačka u vreći, zasiguno i ne slučajno, otpjevanom na skalinima koje vode na stvarnu, zastorom skrivenu, kazališnu pozornicu. Ritmička neujednačenost, usprkos zavodljivom dosjetljivom, pa čak i obećavajućem početku, prema kraju predstave, postaje ozbiljnim nedostatkom baš kao i zamagljen kontekst njezina povoda.
  
  To bi možda i bilo mogućim i logičnim i prihvatljivim konceptom da je, usprkos svemu, dosljedno i koncentrirano proveden. Kao da je nedostajalo vremena, strpljenja i energije za, u takvom načinu i odabiru, onaj nužni vodviljski ubrzani slijed prizora koji sustižu jedan drugi baš kao što ih zabune odnosa, varki, isprepletenost spletki i ogovaranja otvaraju. Projekt Feydeauova Mačka u vreći u dubrovačkom kazalištu ostao je tako samo još jednim naslovom s namjerom i možda alibijem logičnog repertoarnog odabira, pa i primjerene glumačke podjele, ali s nedovoljno umjetničkog opravdanja, teatarskog pokrića i drugih alibija na koje se mogao pozivati i na koje je nužno morao računati.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTER.hr, 14. travnja 2012.
  

Piše: