Izgubljeni na pola puta

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: George Bernard Shaw, Pigmalion, red. Helena Petković

• 
  
  George Bernard Shaw (1856.-1950.) jedan je od iznimno značajnih dramatičara u povijesti ne samo engleskog nego i svjetskog kazališta, ali se ipak već nekoliko desetljeća rjeđe izvodi pa se čini kao da ga se danas smatra velikim klasikom, ali ne i suvremenikom, te da njegov virtuozni dijalog, koji uz obilje ideja, društvenih, političkih i filozofskih čini najveću vrijednost njegovih komada, ipak nije sukladan suvremenom scenskom izričaju. Možda se to najmanje odnositi na Pigmaliona (1912), koji je i autoru bio posebno drag, a donio mu je i ponajviše popularnosti. Njegov je Pigmalion profesor fonetike Higgins koji se s također istaknutim fonetičarem, pukovnikom Pickeringom, okladi da će za šest mjeseci uličnu prodavačicu cvijeća Elizu Doolittle, koja govori samo cockney, slang nižih londonskih slojeva, naučiti toliko dobro govoriti književnim engleskim da će je moći predstaviti na primanju u visokom plemićkom društvu, a da nitko ne primijeti kako ona onamo ne pripada. Shawu je taj zaplet poslužio da vrlo kritički prikaže razne slojeve (a naročito onaj najviši) tadašnjeg engleskog društva utjelovljujući njihove predstavnike u zanimljive, nerijetko vrlo zabavno karikirane epizode, ali je posebnu vrijednost njegovu ostvarenju dao razvitak odnosa između profesora i cvjećarice, u kojem se ogledaju i muško-ženski odnosi toga vremena, ali i ljudskost i osjećajnost Elize, koje je i pored neukosti čine bogatijom osobnošću od vrlog znanstvenika i izrazito distanciranog i hladnog čovjeka Higginsa.
  
  Shaw je 1914. sam režirao prvu englesku izvedbu (nakon predstava na njemačkom u Beču i New Yorku), a 1938. bio je i koautor Oscarom nagrađenog scenarija ekranizacije Pigmaliona u režiji renomiranog britanskog redatelja Anthonya Asquitha i velikog glumca Leslieja Howarda, koji je uz to i tumačio naslovnu ulogu. Prema tom filmu napravljen je 1956. popularni brodvejski mjuzikl My Fair Lady, u kojem su nastupili Rex Harrison i Julie Andrews. I taj je mjuzikl adaptiran za veliki ekran 1968. i opet s Rexom Harrisonom, koji je za najbolju mušku ulogu priskrbio filmu jedan od tri Oscara. Film u kojem mu je partnerica bila Audrey Hepburn bio je svjetska uspješnica pa je širokoj publici najpoznatija upravo ta verzija.
  
  Jedna od zadaća nacionalnog teatra svakako je prikazivanje klasike, a Shaw to nedvojbeno jest pa ostaje pitanje što i kako od klasike igrati. Popularnost Pigmaliona, a posebice njegovih izvedenica, potpuno opravdava izbor tog komada, ali ona sama nije dostatna za rješavanje nemalih problema koje njegova inscenacija u nas danas nameće. Tematski se taj komad čini univerzalnim i lako prenosivim u razne sredine, ali njegovo dramaturško funkcioniranje bitno je određeno klasnim ustrojem engleskog društva prije stotinjak godina, a i jezičnim razlikama između cockneyja i književnog engleskog. Zato se trebalo odlučiti između vjerne rekonstrukcije povijesnog razdoblja i radikalne modernizacije praćene naglašenom lokalizacijom koja bi našla adekvat za dva društvenim statusom potpuno odvojena govorna idioma.
  
  Mlada redateljica Helena Petković u suradnji s dramaturginjom Anom Tonković Dolenčić, jezičnom savjetnicom Đurđom Škavić i Darijom Lorenci Flatz koja tumači Elizu, smislila je poseban, izmišljen i gotovo potpuno nerazumljiv govor kojim se Eliza kao cvjećarica služi, jer je smatrala upotrebu bilo kakvog žargona prvoloptaškim. Nažalost, to što smo čuli moglo je jedino još jednom potvrditi velike glumačke sposobnosti Darije Lorenci Flatz i njezino umijeće da gradi ulogu i na nerazumljivom jeziku, ali je bitno smanjilo šanse smisla predstave, a to što se publika ponekad smijala njezinoj galami bilo je više prvoloptaški od bilo kojeg mogućeg slenga. Takav izbor vodio je zanemarivanju najvažnije sastavnice Shawova komada – načina kako Higgins postupno uspijeva mijenjati primitivan Elizin govor u bogat književni, pri čemu se vrlo nijansirano mijenja i njihov odnos ne samo učitelja i učenice ili znanstvenika i objekta njegova eksperimenta nego i muškarca i žene u čijim se emocijama ogleda neljudskost strukture cijelog tadašnjeg društva.
  
  U ovoj predstavi vidimo tek jedan kratak prizor u kući Higginsove majke u kojem Eliza još nije u potpunosti savladala književni govor, a potom se vrlo brzo nađemo na primanju na kojem ona briljira svojim govorom, koji je zapravo vrlo afektiran književni izričaj. Darija Lorenci Flatz u tome briljira, ali ostaje ipak upitno zašto tako govori, jer ostali uzvanici na prijemu, a ni Higgins, nemaju takav naglasak. Možda je tome razlog želja da u završnoj sceni, kada Eliza otkriva svoje osjećaje, ona govori normalnim književnim jezikom, ali ostaje dvojbeno kako je ona u kratkom roku naučila čak dva načina govora književnog jezika pa zato i pored sve glumačke virtuoznosti njezine interpretatorice ova Eliza ostaje vrlo pojednostavljena verzija Shawove protagonistice.
  
  Još je znatnije pojednostavljen profesor Higgins Siniše Popovića, koji bučno, sirovom snagom iskazuje svu nebrigu za tuđe osjećaje i agresivnost u ostvarivanju vlastitih ciljeva na način koji pripadniku visokih engleskih krugova s početka dvadesetog stoljeća apsolutno nije primjeren. Doduše, i Shawov Higgins odstupa od uzornog gentlemana tog vremena, ali ipak čuva bar djelomice fine manire svoje sredine, a uz to u dijelu koji ovdje nedostaje (poučavanju Elize) pokazuje ne samo opsesiju nego i vrhunsko baratanje svojom strukom pa to ipak čini taj lik mnogo zanimljivijim i slojevitijim. Pojednostavljen je i Elizin otac, kojeg ipak Zvonimir Zoričić efektno tumači kao osoba iz pučke komedije, dok je najkompleksniju ulogu upečatljivo ostvarila Branka Cvitković kao Higginsova majka, jedini lik u ovako postavljenom Pigmalionu koji pokazuje razumijevanje za prave osjećaje i humane postupke i cijeni onoga koji ih je sposoban iskazati bez obzira na to kojoj klasi pripadao.
  
  To što je većina epizodnih likova ostala jednodimenzionalna i prilično nezanimljiva manje govori o mogućnostima glumačkog ansambla, a više o nedostacima koncepcije predstave, koja se nije izgubila samo u prijevodu nego i u određivanju prostora igre. Vjerojatno je zato scenografija Dinke Jeričević neodređena u naznakama vremena radnje, a i nedovoljno blistava u prizorima koji se odvijaju u prostorima onih najprivilegiranijih. Slična je neodređenost i nedostatak glamura najviših krugova u kostimima Zjene Glamočanin, a minisuknje mogu upućivati na suvremenost, iako se u tekstu i dalje govori o plemićkom primanju, koje danas zasigurno više ne drži prvo mjesto na ljestvici društvenih događaja, jer su atraktivniji oni na kojima se pojavljuju glumačke, pjevačke ili sportske zvijezde. Ne uspjevši stvoriti ni moderniziranu verziju, a ni makar i osuvremenjenu verziju događaja koji je u originalu vezan za početak dvadesetog stoljeća, predstava u režiji Helene Petković zagubila se negdje na pola puta između ta dva pola.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 10. travnja 2012.
  
  George Bernard Shaw
  Pigmalion
  redateljica Helena Petković
  premijera 23. ožujka 2012.
  prijevod Marko Maras, dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Zjena Glamočanin, skladatelj Frano Đurović, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, koreograf Krunoslav Kolenić, autor video projekcija Martino Šesnić, jezična savjetnica Đurđa Škavić, asistent redateljice Paolo Tišljarić, asistentica scenografkinje Marta Crnobrnja, inspicijent Roko Grbin, šaptačica Višnja Kiš
  izvode: Darija Lorenci Flatz (Eliza Doolittle), Siniša Popović (Profesor Henry Higgins), Franjo Kuhar (Pukovnik Pickering), Mirta Zečević (Gospođa Pearce), Zvonimir Zoričić (Alfred Doolittle), Branka Cvitković (Gospođa Higgins), Vanja Matujec (Gospođa Eynsford Hill), Ana Begić (Gospođica Clara Eynsford Hill), Ivan Glowatzky (Freddy Eynsford Hill), Alen Šalinović (Profesor Nepomuk, zvan Dlakavi Dick; Prolaznik), Kristijan Potočki (Domaćin; Prolaznik), Barbara Vicković (Domaćica; Prolaznica), Josip Filipović, Saša Tomić (Konobari), Željka Jovanović, Matija Iveković; Petra Vukelić i Filip Knežević, Vlatka Knežević i Mislav Sučec (Gosti na balu)

Piše: