Odlično skrojeno novo ruho

Kazalište Trešnja, Zagreb: Ivana Brlić Mažuranić, Regoč, red. Dora Ruždjak Podolski

• 
  
  Ljuta voda Zlovoda u dramatičnoj videoprojekciji (Simon Bogojević Narath) preplavljuje scenu kazališta Trešnja i potapa, osim scene, dva susjedna sela, odnoseći sa sobom svu mržnju i zla nagomilana. Ostaju tek neiskvarena djeca s vizijom složne i svijetle budućnosti i šukundjed i šukunbaka kao predstavnici mudre tradicije što sa sobom donosi znanje i iskustvo nužno potrebne u realizaciji takvih sutrašnjica. Priču o plemenitom divu Regoču i vrckastoj vili Kosjenki, koja ga upoznaje s licem i naličjem svijeta, dramatizatorica Jelena Kovačić uglavnom je zadržala u izrazu same autorice, velike Ivane Brlić Mažuranić. Kako bi taj moćan, ali današnjim generacijama pomalo dalek jezik približila mladim gledateljima, redateljica Dora Ruždjak Podolski omotala ga je suvremenim i naglašeno razigranim izvedbenim ruhom. Udaljenost dvaju svjetova – tradicionalnog teksta i suvremene izvedbe – podcrtala je odmakom glumaca od likova koje tumače u igru što je postala graditeljica priče, ali i most koji je demistificirao fraze omotane patinom nerazumijevanja.
  
  Unutar okvirne zaigranosti redateljica je smjestila jezgru priče o Kosjenki i Regoču oblikujući je, na tragu imena junakinje – Ko-sjenka, kao igru sjenama, odnosno kazalište (sjena) u kazalištu. Ta igra unutar igre omogućila je glumcima da Regoča oblikuju grupnim likom koji je jedinstven tek kao sjena, otvorivši put i brojnim duhovitim, efektnim i izvedbeno razigranim epizodama i minijaturama. Da su tradicija i suvremenost nužno upućene jedna na drugu pokazao je drugi dio predstave, u kojemu Regoč izlazi u okvirni dio kako bi pomagao djeci u spašavanju sela od potopa. U tom su se dijelu tradicija i suvremenost prepleli u izvedbenom sloju kroz scensko poigravanje paravanima, u kojemu su djeca i sjene postali neodvojivi dijelovi istih likova, ujedinjujući najbolje iz mladosti i zrelosti.
  
  Odlično osmišljenu cjelinu redateljica je ispunila brojnim duhovitim minijaturama koje su izvirale iz (su)igre glumaca, sjena i paravana kao prostora igre. Uz pomoć trenera acro joge Danijela Dubičanca predstavu je dodatno obogatila začudnim i scenski efektnim pokretima i pozicijama što su povezivale glumce u na trenutke poetične, na trenutke duhovite likove, strukture i tjelesne instalacije. Grupni lik Regoča vrlo dobro su oblikovali Radovan Ruždjak, Ivana Bakarić, Vanda Vujanić Šušnjar, Maja Kovač i Petar Banda, koji su nauštrb sklada utišali naglašeniju glumačku individualizaciju. Ruždjak je kao prvi seljačić, Regočeva glava i moralna vertikala predstave bio vrlo precizan i uvjerljiv, čvrst i odlučan te ozbiljan i topao, na trenutke duhovit. Bakarić i Banda bili su scenski dopadljivi i precizni u pokretu, Vujanić Šušnjar zabavna i duhovita, a Kovač fizički najuvjerljivija.
  
  Aleksandra Naumov bila je dozirano zaigrana, vrckasta, duhovita, ali i topla u individualiziranom liku Kosjenke, uvjerljivo je prikazavši bijegom od infantilizacije u glumačku i izvedbenu znatiželju. Odlična je bila u sceni umiranja, posebno škakljivoj u predstavama za djecu, koju je glumačkim odmakom od lika u prenaglašeni patos prenijela u prostor humora, jasno pokazavši da je scenska smrt tek dio igre. U animacijskim zadacima izvođači su bili vidno slabiji, što je razumljivo s obzirom na to da je riječ prvenstveno o glumcima, a ne lutkarima. No i neuvjerljiva Regočeva sjena funkcionirala je dobro zahvaljujući zadanom izvedbenom okviru koji ju je tumačio i pojašnjavao.
  
  Scenograf Igor Pauška odlično se uskladio s redateljičinom vizijom predstave u predstavi te komentatorskim pristupom likovima s odmakom, prišavši uobičajenom kazalištu sjena s leđa, odnosno postavivši izvođače s ove strane paravana. Prostornu i izvedbenu dinamiku u drugom je dijelu vrlo dobro podcrtao pokretnim paravanima. Kostimografkinja Jelena Vojković vizualno se oslonila na vrijeme Ivane Brlić Mažuranić odjenuvši izvođače u bijele tonove ukrašene etno elementima, dok je Stanislav Kovačić diskretnom glazbom podcrtao sadržajni sloj, u isto je vrijeme vrlo zgodno stvarajući izvedbenim elementima.
  
  Zaključno, Regoč je promišljeno spajanje tradicije i suvremenosti koje ukazuje na važnost klasičnih naslova u dječjem kazalištu i još više na činjenicu da će isti zaživjeti punim plućima samo u suvremenom ruhu. U svoj toj osmišljenosti redateljica je tek pomalo iz fokusa izgubila ciljanu publiku, stvorivši predstavu koju mali gledatelji navikli na scenska prepričavanja lektirnih naslova neće razumjeti, barem ne iz prve. No i takva pomalo nerazumljiva, predstava će im donijeti brojna zadovoljstva i kazališne užitke.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2012.
  
  Ivana Brlić Mažuranić
  Regoč
  redateljica Dora Ruždjak Podolski
  premijera 9. ožujka 2012.
  dramaturginja Jelena Kovačić, scenograf Igor Pauška, kostimografkinja Jelena Vojković, skladatelj Stanislav Kovačić, autor animacija Simon Bogojević Narath, scenski pokret: ansambl predstave Regoč, trener acro yoge Danijel Dubičanac, pomoćnik trenera acro yoge Petar Banda, oblikovatelji svjetla Dora Ruždjak Podolski i Igor Pauška, oblikovatelj tona Daniel Biffel, izrada rekvizite i maketa za sjene Zoran Branković, grafičko oblikovanje Emil Flatz, fotografkinja Maja Kljajić, inspicijentica Aline Arlavi Šarkezi
  izvode: Aleksandra Naumov, Radovan Ruždjak, Ivana Bakarić, Vanda Vujanić Šušnjar, Maja Kovač, Petar Banda

Piše: