Bračne igre s posljedicama

Kazalište Marina Držića, Teatar Bursa, Dubrovnik: Harold Pinter, Ljubavnik, red. Lawrence Kiiru

• 
  
  Nakon osam godina zatišja Kazalište Marina Držića iznova je novom premijerom vratilo u funkciju svoju malu scenu, Teatar Bursa, koja je u svojoj gotovo petnaestogodišnjoj povijesti ostavila važan trag u dubrovačkom kazališnom iskustvu i novijoj teatarskoj povijesti grada, ali i, nekim svojim praizvedbama, hrvatskog glumišta, bez obzira na to radilo se o predstavama dubrovačke profesionalne kazališne kuće i njenim produkcijama, čitavog premijernog slijeda Teatra Lero, Teatrina ili zanimljivih komornih kazališnih gostovanja, koncerata i drugih raznovrsnih programa i sadržaja koje je, u dosluhu sa svojim imenom, Teatar Bursa udomio.
  
  U tom povodnom i prigodnom malom lamentiranju i preispitivanju novije dubrovačke teatarske kronologije, spomenimo da je prva premijera u Bursi bila komedija A. Nicolaja Nije bila peta, bila je deveta u režiji Gojka Bijelca (8. ožujka 1988.) pa bi se (tko zna?!) iduće godine možda mogla obilježiti, pa i proslaviti, 25. godišnjica Teatra Bursa. Igrani su tu i Paljetak, Šehović, Sršen, Vetranović, Durbešić, Vojnović i drugi autori, dječje, lutkarske te razne didaktičke predstave i prigodne priredbe. U izboru one premijerne kronologije odigrane u Bursi nekoliko je obvezujućih naslova Kazališta Marina Držića, među kojima su i Pinterove drame Lift za kuhinju i Gorski jezik. Zanimljivo je da su upravo za takav, komornoj sceni primjeren odabir, bili zaslužni redatelj Marin Carić (Lift za kuhinju, 1988) i dramaturg kazališta Milan Milišić, koji je prevodio Pintera (Gorski jezik, režija Želimir Orešković, 1991) i koji je tom nesuđenom scenskom prostoru dao ime.
  
  Napisan 1962., Ljubavnik je treći naslov nobelovca Pintera u Teatru Bursa i tipična pinterovska duhovita analiza ustaljenosti bračnih rituala u kojima njihovi protagonisti uzaludno pokušavaju iznova prepoznati strast, želju i razlog suživota, koji postaje tek alibi za introspektivna preispitivanja bîti bračne veze i odnosa, pa i uz usputne preljubničke avanture koje postaju same sebi svrhom. Njihov etablirani malograđanski dnevni raspored, licemjerna uvažavanja prava na javnu i tajnu privatnost i ustrajavanje na paralelnim životima funkcioniraju sve do trenutka kada se iscrpe razlozi, prepozna praznina i izgube motivi. Tada se sve, u becketovskoj tišini i samoći bračne sobe, vraća svom mogućem početku. Tamo gdje će se njihova iscrpljena i potrošena strast i data vjera možda, ponovno oživljena, prepoznati kao ljubav. Ako je je bilo. Jednom. Onda. Kada su se zajedno divili zalascima sunca.
  
  Redatelj Lowrence Kiiru doslovno iščitava Pinterovu aktovku, koja uprizorena ostaje na razini svojih zornosti s tek povremenim zaigranostima i usloženim povodima. Kostimografkinja je Zjena Glamočanin, u Kiiruovu izboru glazbene kulise i intemezza glazbena suradnica bila je Paola Dražić Zekić, koreograf Alen Čelić, a uz glas Hrvoja Sebastijana (John) duhovitom scenografskom instalacijom u crnim zastorima zatamnjenim zidovima Burse poigrao se Stefan Katunar. Kao i sve Pinterove drame, tako i Ljubavnik računa na glumce i traži njihovu punu koncentraciju, međusobnu suradnju i posvećenost do kraja, prinos bez ostatka i prepuštanje instinktima njihovih likova i karaktera usložnjavajući im i uloge i razloge. 
  
  Frane Perišin (Richard) i Glorija Šoletić (Sarah) uredan su, povremeno neurotičan, izgubljen i otuđeni bračni par koji u takvom redateljskom ostavljenom međuprostoru uspijevaju tek povremeno odigrati one dubinske slojeve Pinterove drame, u kojoj su i akteri i glumci, ali i njen ciničan komentar. Protagonisti su ozbiljne igre koju su izabrali zatečeni dokolicama i opravdanjima svojih poljuljanih svjetonazora i ustrajavanja na osobnim avanturama tankih alibija. Kada iscrpe se povodi ljubavnika i istroše se razlozi ljubavnice, u becketovskoj tišini spavaće sobe, naslutit će mogućnost svoga novog početka. Suočeni s posljedicama poželjet će vratiti vrijeme.
  
  Kao da je nedostajalo vremena da se nataložene, pa i pretpostavljene prepoznate emocije, sukobi i raspleti ovih po svemu drugih slika i drugačijih sekvenci (i epizoda) iz bračnog života suprotstave, sučele i razviju na sceni do kraja. U svojim puninama, nedorečenostima, zagonetnostima i nijansama kojima Pinter boji i gradi svoje likove. Posebice u ovoj gotovo idealnoj, ako ne i jedinoj, dubrovačkoj glumačkoj podjeli, što je zasigurno bio i presudan kriterij ovakvog repertoarnog izbora.
  
  Ljubavnik Harolda Pintera, usprkos svemu, dugo je čekani i napokon dočekani novi naslov male scene Kazališta Marina Držića i tu je, uz ostalo, vrijednost i same predstave, ali i inicijative i procesa koji će, nadajmo se, uskoro ponuditi nove iskorake i svoj jasniji koncept u suodnosu s velikom scenom i njezinim repertoarom. Najavljeno prebacivanje prošlosezonskog premijernog naslova, drame Bijelo Dubravka Mihanovića u režiji Ivana Lea Lema s velike scene (gdje se i nije najbolje snašla) u komorni prostor Burse, te premijerni Pinterov Ljubavnik dobar je, logičan i ostvariv novi repertoarni početak. U dubrovačkom kulturnom zatišju od utihnulosti i očekivanosti, ponovno otvaranje Teatra Burse mogao bi biti važan događaj. Otrgne li se rutini, iznenadi li nas i prizove li nove i uzbudljive teatarske izazove.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 19. ožujka 2012.

Piše: