Spektakularni kabare

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Jean Poiret, Krletka, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Vlasnik noćnog transvestitskog bara Krletka Georges (Željko Königsknecht) i njegov dugogodišnji partner Albin (Hrvoje Kečkeš), zvijezda showa u tom baru, dvadesetak su godina u relativno uspješnoj vezi koja ima svojih uspona, padova i problema sličnih onima u dugotrajnom heteroseksualnom braku. Njih dvojica zajedno su odgojili i sina Filipa (Ivan Đuričić), kojeg je Georges dobio iz jednonoćne veze s ljepoticom koja je nakon rođenja djeteta iščeznula. No kada se taj sin zaljubi u Andreju (Ana Maras) kojom se želi i vjenčati, stvori se čitav niz problema, jer Filip želi da mu otac upozna djevojčine vrlo konzervativne roditelje – desničarskog političara Petira (Edo Vujić), koji želi dobiti izbore naglašavajući tradicionalne obiteljske vrijednosti, i suprugu mu (Branka Trlin). Pritom Georges treba izigravati normalnog tradicionalnog oca, a Filip je čak uspio naći i majku Simone (Linda Begonja), koju je vidio tek jednom u životu, i nagovoriti je da se pojavi na svečanoj večeri. Međutim, tu nema mjesta za Albina, koji je uvijek Filipa doživljavao i kao svojega sina, pa iako mu želi sve najbolje, ipak se ne može pomiriti s time da je iz svega isključen te se maskira u Filipovu majku. Ona kasni, ali ipak dolazi, što dovodi do čitavog niza zavrzlama, zabluda i prepoznavanja te potenciranja izigravanja krivih identiteta.
  
  Takvu fabulu s tipičnim elementima vodvilja, komediografskog žanra kojem mnogi kazališni povjesničari i teoretičari, a dobrim dijelom i kritičari odriču imalo značajniju vrijednost, ali ga kazališni redatelji, a posebice glumci iznimno vole, istaknuti je francuski kazališni i filmski glumac, a još značajniji pisac scenskih komada, Jean Poiret (1926.-1992.), iskoristio za svoju najuspjeliju komediju, Krletka. Djelo je praizvedeno 1973., a u toj je predstavi, prikazanoj više od dvije tisuće puta, nastupao i sam autor. Nakon toga uslijedio je velik niz uprizorenja u Francuskoj i u nizu drugih zemalja, a na Broadwayu je poslužila kao predložak za mjuzikl koji je osvojio i publiku i kritiku, a i brojne nagrade. Još impresivnije domete ostvarile su njezine ekranizacije. Najbolja među njima bila je prva, francuska, pod originalnim naslovom La Cage aux folles, u kojoj su 1978. u režiji Edouarda Molinara glavne uloge tumačili Ugo Tognazzi i Michel Serrault. Taj je film samo u Francuskoj vidjelo preko pet i pol milijuna gledatelja, a bio je hit i u mnogim drugim zemljama pa su isti protagonisti snimili još dva nešto slabija nastavka, koji su ipak privukli brojnu publiku. No komercijalno najuspješniji sa zaradom od preko dvjesto milijuna dolara bio je tek nešto slabiji američki remake iz 1996. – Birdcage Mikea Nicholsa s Robinom Williamsom, Nathanom Laneom i Geneom Hackmanom.
  
  No čak ni ti uspjesi nisu rezultirali većim priznanjima kritike pa se čak i onaj nezanemariv dio filmskih kritičara kojem je uspjeh na blagajnama prvenstveni dokaz vrijednosti skanjivao u skladu s tim ocijeniti i te ekranizacije. Jedan o bitnih razloga takvim pisanim odjecima jest u doživljavanju komedije, a posebice vodvilja, kao manje vrijednih umjetničkih vrsta književnosti, kazališta ili filma u kojima se visoki dometi priznaju tek rijetkim klasicima od Aristofana do Chaplina, ali nikako ne i velikanu ne samo vodvilja nego i komedije – još uvijek scenski živom Georgesu Feydeauu (1862.-1921.). Zato je teško očekivati da će Poiret i njegova Krletka steći zaslužena priznanja kao vodvilj koji na najbolji način u drugoj polovici dvadesetog stoljeća nastavlja fejdoovsku tradiciju. Točnije uočavanje njegovih vrijednosti zamagljuje i tema ovog komada. Odnos prema homoseksualcima i transvestitima i u vrijeme nastanka Krletke, a i danas doživljava se s pravom kao pitanje demokratičnosti nekog društva koje se očitava u svim njegovim segmentima, pa među njima i u teatru.
  
  Kao i u odnosu prema umjetnosti, tako i u ovom pitanju pretjerana ozbiljnost, politička korektnost i društvena angažiranost iskrivljuju pogled pa će se i kod nas naći primjedaba o tome da Kerempuhova predstava svojom nedvojbenom zabavnošću zapravo zastire ispravan pogled na tu problematiku i vraća one različite u getoizirane prostore za koje većinska populacija plaća ulaznicu da bi ih tamo zadržala i vidjela kada joj se to zbog vlastite razonode svidi. Nasuprot tomu mislim da je komedija (a i vodvilj) čak i na tom planu mnogo značajnija no što joj se najčešće priznaje i mislim da je i ova premijera Krletke značajnija od većine ozbiljnih napisa i izravnih poruka. U gradu u kojem još uvijek nemali broj onih koji različitost (posebice seksualne orijentacije) doživljavaju kao bolest koju treba i prisilno iskorijeniti, a u kojem postoji i manjina kojoj je ta različitost povod za okrutno nasilje, smijeh koji će izazivati Krletka kod brojnih gledatelja potaknut će mnogo više tolerancije i razumijevanja, jer smijeh i mržnja ne idu zajedno pa je i po tome ova izvedba podosta lokaliziranog Poiretova scenskog predloška naglašeno naša, zagrebačka.
  
  Ali da bi predstava bila efikasna na toj razini, bitno je da bude visokih vrijednosti i privlačna širokom krugu publike. A to joj režija Krešimira Dolenčića nedvojbeno osigurava, iako se njeno usmjerenje podosta razlikuje i od većine kazališnih interpretacija Poiretova teksta, a i od dobro poznatih ekranizacija. U svima njima pozornost je usmjerena prvenstveno na odnos vlasnika bara i njegova partnera (u američkom filmu tome se pridružuje i otac mladenke, što zbog izvrsnog Genea Hackmana, što zbog producentskog nastojanja da od najveće angažirane zvijezde najviše i dobije), a to uvijek pruža mogućnost da tumači glavnih uloga pokažu svo svoje umijeće. Ni Kerempuhovi prvaci nisu zaostali za svjetskim zvijezdama. Željko Königsknecht kao Georges rijetko se koristi prenaglašenim komičnim efektima, ali je vrlo precizan u nijansiranom oblikovanju protagonista koji vješto balansira između svoje prave prirode i načina ponašanja prilagođenog vrlo različitim situacijama, a virtuozni Hrvoje Kečkeš očito uživa u izigravanju ženske kabaretske zvijezde u krizi uvjerljivo tome suprotstavljajući povremene proplamsaje iskrenih osjećaja kada Albin ne uspijeva prikriti tugu zbog ljubavi koja se gubi.
  
  Dolenčić, međutim, znatno više naglašava one u mnogome nadopisane i brojnim popularnim prvenstveno domaćim songovima upotpunjene i obogaćene prizore, tako da vrhunac, i fabularni i dijaloški, Poiretova teksta – večera sa svim mogućim zabunama i preokretima – više nije središnja atrakcija predstave nego čak pomalo i gubi ritam. To je ipak u potpunosti nadoknađeno atraktivnošću kabaretskih točaka, kojima uz redateljevu inscenaciju sjajan okvir daje i maštovita i za promjene prizora vrlo podatna scenografija Marte Crnobrnje, a i kostimi Nevena Mihića, koji precizno pomažu u određivanju karaktera likova. Pritom je vrlo istaknut i doprinos koreografa Dinka Bogdanića, koji je bitno pomogao svim glumcima da se tako srode sa svim pokretima (uključujuči i one plesne) i da ih izvode naizgled iznimnom lakoćom, što ih je oslobodilo da u potpunosti iskažu veliku radost u igranju svakome od njih zapravo vrlo stranih uloga. To je naročito vidljivo kod onih koji igraju osobe suprotnog spola pa tako Borko Perić iskazuje velik raspon svoga glumačkog talenta kao Mercedes, oženjeni transvestit i otac mnogobrojne djece, ali i zaljubljenik u transvestitski kabare koji više voli nego što za nj ima pravog dara. A u uvjerljivom oblikovanju kabaretske voditeljice briljirao je Mario Mirković pa je upravo njegova Francis preuzela vođenje i čitave predstave.
  
  Oslanjajući se na takvu njegovu interpretaciju, ali i veselje igre cijelog ansambla, Dolenčić je u kovitlacu glazbe, plesa, glumačkih parada uspostavio izvanredno uzbudljiv ritam ostvarujući spektakularni kabare koji je zadržao svu Poiretovu duhovitost u prikazivanju istovrsne ljudskosti ljudi raznih orijentacija i nadogradio je sugestivnom slikom stvaranja barskog programa kao jedne tek ponešto različite scenske predstave. Takvom Krletkom, koja pršti scenskom vedrinom Dolenčić je s vrsnim glumcima i jednako tako uspješnim ostalim suradnicima ostvario predstavu koja je oduševila publiku i koja će nedvojbeno postati velikom Kerempuhovom uspješnicom. 
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 13. ožujka 2012.
  
  Jean Poiret
  Krletka
  redatelj Krešimir Dolenčić
  premijera 10. ožujka 2012.
  prijevod Vladimir Gerić, adaptacija teksta Željka Udovičić i Krešimir Dolenčić, scenografkinja Marta Crnobrnja, kostimograf Neven Mihić, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić, koreograf Dinko Bogdanić, asistentica koreografa Tina Vrtar Stipić, obrade pjesama Mario Mirković i Zvonko Presečki, asistentica redatelja Lea Anastazija Fleger, asistentica produkcije Petra Jagušić
  izvode: Željko Königsknecht (Georges), Hrvoje Kečkeš (Albin), Mario Mirković (Francis), Ivan Đuričić (Filip), Luka Petrušić (Lulas), Borko Perić (Mercèdès), Velimir Čokljat (g. Tabaro), Maja Posavec (Ornela), Filip Detelić (Salomé), Edo Vujić (g. Petir), Branka Trlin (gđa Petir), Ana Maras (Andrea), Linda Begonja (Simoné)
  

Piše: