Utopijski prostor utjehe

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Olja Lozica, Prasac koji gleda u Sunce, red. Olja Lozica

• 
  
  U frekventnom premijernom slijedu dubrovačke profesionalne kazališne kuće, autorski projekt Olje Lozice po svemu je drugačiji umjetnički izazov i kazališna avantura koja je itekako, već i u najavi, bila dobro došla i osvježavajuća u dosadašnjem rasporedu, moglo bi se reći, dubrovačkih kazališnih očekivanosti. S dvostrukim alibijem i aktualnosti i svremenosti, prepoznata u svom i našem vremenu svakodnevlja, teatarska priča Olje Lozice o otuđenju i tragikomičnoj obiteljskoj drami i u tako odabranim uopćenostima ponudila je obilje sekvenci, koje, zbog njezine konstruirane priče s predumišljajem, zgušnjavaju svoj raster i izoštravaju spisateljsku i dramatičarsku optiku u prizore koji jedan drugog slijede, otvaraju, dešifriraju, tumače i usložnjavaju. Ovisno o rukavcu kojim će krenuti i interesu koji će odabrati i poželjeti osvijestiti na sceni. Posložiti ih u svoj puzzle brojnih referenci i priziva. Njezina nigdjezemska duhovni je prostor u kojem se sučeljavaju svjetonazori, preispituju moralne norme, alibiji tragičnih sudbina, konzervativna i tradicijska obiteljska nasljeđa, ali i, istovremeno, stvaraju novi suodnosi i razumijevanja i nesporazuma, bez obzira na posljedice koje će sustizati protagoniste.
  
  Olja Lozica osjeća podneblje koje odabire kao okvir svoje priče i ne slučajno prepoznate i izdvojene aktere iz susjedstva koji svojim običnim životima i svakodnevnim frivolnostima ostaju zatečeni kada jedan od njih, otac u urednom braku s vjernom suprugom s kojom ima kćer i u suživotu s njezinom majkom, poželi preispitati svoj život. Promijeniti ga i osamom mu domisliti svrhu. Otok gdje će živjeti loveći ribu i gledajući svakodnevno kao prasac u sunce njegov je izgovor i izbor koji će izazvati lančane odjeke u njegovoj okolini. Ustaljeni prizori i druge sekvence svakodnevice postajat će dramatičniji, rastvorit će se dnevnici tajenih stranica i biografija i cijeli onaj suzbijani slijed osobnih priča dobit će svoje glavne protagoniste. Uloge će se preraspodijeliti. I ukazat će se krivci, suučesnici, svjedoci i dobrotvori. Odabrani otok nazvan Žnjpks postat će tako i kontemplativnim prostorom i izborom bijega, ali i metafora koja će zrcalnim svojim zrakama zapravo dijagnosticirati stanje i odnose koji su doveli do takva obiteljskog incidenta i raspleta.
  
  Režirana u detaljima, precizna u igri (s tek nekoliko nepotrebnih ritmičkih usporavanja i ponavljanja), lokalizirana u jeziku, zaigrana u svakom prizoru i iskrena u svojoj autentičnosti, predstava Olje Lozice važan je događaj za dubrovačku profesionalnu kazališnu kuću u posljednjih nekoliko sezona. Predstava koja ima svoje razloge, povode, umjetnička pokrića i prepoznatljivu nježnu poetiku iskrene kazališne zaigranosti, koja je ljubav sama ili njen priziv kojem je teško (ne)odoljeti. Premijera predstave Prasac koji gleda u sunce ostaje tako novom potvrdom već prepoznatljiva kazališnog, pa onda i poetskog rukopisa i koncepta redateljice i autorice koja novom avanturom slijedi svoj dosadašnji afirmirani kazališni i dramaturški trag usložnjavajući ga i ovom, moglo bi se reći s obzirom na način i proces rada, autentičnom dubrovačkom predstavom.
  
  Scenograf Marin Gozze, kostimograf Mario Leko te skladateljica i glazbena suradnica Paola Dražić Zekić, kao i ostali suradnici svojim su prinosima bili do kraja u funkciji redateljičina koncepta i njeni predani suradnici. Cijeli glumački ansambl zrači preporođujućom energijom i strašću, zabavljen zaigranostima i glumačkom avanturom u koju je znalačaki uvučen s dosad svojim možda ponajboljim ostvarenjima u dubrovačkom teatru. Ponajviše Zdeslava Čotića (Mirko), Mirej Stanić (Nona) i Helene Kovačić (Lili) – uigranog obiteljskog trija (ili trokuta) različitih i istovremeno poticajnih glumačkih osobnosti i autentičnosti, uz više nego uvjerljiv prinos, u ovoj predstavi, dubrovačkih glumačkih gostiju: Borisa Matića (Tugomir) i Alena Čelića (Zdenko-gušter) ali i, prije i poslije svega, djevojčice Gracije Filipović (Nikolina), bez koje predstave ne bilo ili bi to bila neka njezina sasvim druga i drugačija inačica.
  
  Glumačka je to podjela gotovo bez slabog mjesta i trenutka u dvosatnoj priči o otuđenju, o vremenu današnjem koje ne ostavlja ravnodušnima sve one kojima je životni alibi svođenje osobnih računa kao posljednja crta obrane, pokušaj da se ostane dosljedan, svoj i samim tim drugačiji. Olja Lozica pretapa slijed obiteljskih, ali i drugih začudnih i izmaštanih prizora i slika života svakodnevice međusobno upućenih sudbina, zadanih usuda i iskoraka koji ostaju avanturama, fragmentima snova ili detalji surove realnosti od koje se ne može uteći. Ali treba pokušati. Za početak htjeti. I odustati. Kad svedu se računi. Njezin dubrovački kazališni amarcord plijeni poezijom i nježnošću, jednako kao i cijela predstava izbalansiranim skladom slika, riječi, glazbe, plesa i pjesme. Otok kao utopijski prostor utjehe i bijega i izbor onih preostalih, ali istovremeno i kontemplativni povod kojim se sumira iskustvo i svrha života, također su neke od tema kojima se bavi ova predstava jasna koncepta, slojevita, aktualna, poetska i dosljedna, dugo i strpljivo čekana u dubrovačkom teatru s, nadajmo se, dugim kazališnim životom, predstava koju svakako treba vidjeti.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 7. ožujka 2012.

Piše: