Maštovita podređenost zvuku

Tigar teatar, Zagreb: Igor Rajki, Čarobnjak, red. Dario Harjaček

• 
  
  Stereotipi kao a priori znane i zamorne uobičajenosti po definiciji su odbojni kazališnim daskama kao mjestu, u ideji bar, zanimljivom, zabavnom, razigranom, usput pametnom i mudrom. Upravo te i takve, naizgled dosadne stereotipe Igor Rajki iskoristio je u oblikovanju komada, sasvim oprečno od očekivanog, vrlo duhovitog i zabavnog. Ključ uspjeha pretakanja uobičajenih radnji članova prosječne obitelji (mama, tata, dva sina i jedna baka) u zabavan tekst poigravanje je tim stereotipima što su u stalnom ponavljanju gradirali do groteske koja pretvara dosadnu obiteljsku svakodnevicu u nimalo dosadan svijet apsurda.
  
  U tom i takvom svijetu otac ne samo da cijele dane čita novine nego i progovara kroz novinske naslove, što omiljenoj muškoj akciji pridružuje dodatni stereotip glave obitelji zadužene za velike riječi (što naslovi nesumnjivo jesu). Također, kao predstavnik iscrpljenih radnika silno željnih slobodnih dana, s obitelji komunicira putem izmišljenih blagdana poput blagdana brzog jezika, gluposti i slobodne srijede. U isto vrijeme majci kuhanje postaje i doslovna pjesma, kao u ritmički oblikovanom dodavanju zdrave soli i miješanju hrane. Baka, očekivano gluha, vrijeme provodi slušajući radijske emisije o kiši, u tom se paradoksalnom činu odlično zabavljajući, dok stariji brat svoj obavezni autoritet prikazuje razvijajući pred bratom kult sebe i svojih vezica za tenisice. U centralnoj točki te šarade grotesknih stereotipa nalazi se dječak Natko, koji od očekivanja okoline da postane dio nje bježi u svijet Nevidljivaca i tajnovitog Čarobnjaka.
  
  Tekst o apsurdnosti stereotipa autor Igor Rajki ispunio je poigravanjem riječima i igrama zabune na zvučnoj razini koje pojačavaju apsurd dramske situacije, ali i koje ukazuju na važnost auditivnog sloja predstave. Upravo o taj auditivni sloj oslonio se redatelj Dario Harjaček pretočivši komad u scensku radiodramu u kojoj je sve u funkciji zvučnog sloja. Tako su se pokret i radnje poput kuhanja i listanja novina pretakali u glazbeni ritam, dok su izvođači u pozadini scene stvarali glazbu (Frano Đurović) i radijsku emisiju koristeći se tradicionalnim radiodramskim alatkama ozvučavanja poput šuškanja vrećice u funkciji rominjanja kiše. I sam naslovni Čarobnjak, na istom tragu, u predstavi je bio prisutan tek zvučno.
  
  Punoći auditivnog sloja u prilog ide i paralelnost radnji, što je na mjestima djelovalo poput šuma u komunikacijskom kanalu, koji pak u sklopu izvedbenog apsurda i groteske možemo iščitati kao izjednačavanje važnosti pozadinske radnje s onom u prvom planu.
  
  U predstavi uronjenoj u auditivnost i omotanoj ruhom apsurda glumci su oblikovali osjetno različite likove. Petar Atanasoski vrlo je uspjelo oca oblikovao u prostoru groteske posebice (pre)naglasivši razgovijetan govor, što je bilo nužno s obzirom na to da je lik oca jezično najrazvedeniji. U liku nešto slabije uspjelog, ali i na papiru siromašnijeg starijeg brata, ponešto je utišao prenaglašenost oblikovavši ga dozirano mrgudnim te pomalo odbojnim. Vanja Matujec u liku je majke podcrtala vječnu žurbu za štednjakom koja se razvija do duhovite histerije, dok je baku vrlo dobro oblikovala kao prividno pomaknutu, no u ključnim trenucima vrlo lucidnu staricu. Te izvedbene prenaglašenosti Dunja Fajdić kao dječak Natko povezala je zavidnom glumačkom energijom, ali uz nedovoljno karakterne prepoznatljivosti.
  
  Iva-Matija Bitanga u vizualnom sloju naglašeno auditivne predstave oslonila se o crte apsurda i funkcionalnosti. Scenu je oblikovala kao sugestivni funkcionalni nered i otvoreni interijer s razbijenim vanjskim okvirima. Tako su vrata rotirala prostor interijera i eksterijera, dok je prozor naizgled nefunkcionalno i pomalo suvišno ležao u kutu scene, a svoje je opravdanje dobio na kraju predstave. Kostimografski je razigrala likove uočljivim dodacima poput naglašeno umjetnog očeva brka ili šubare koja je krasila bakinu glavu.
  
  Predstava Čarobnjak mudro je i duhovito scenski oživljen odličan tekst Igora Rajkija, čijoj je zvučnoj zaigranosti redatelj Harjaček prilagodio sve aspekte scenske igre. Tu auditivnu grotesku glumci su dodatno razigrali različitim pristupima likovima. Tek im je nedostajalo više odigranih predstava (premijerno odigrana krajem prošle godine, a predstava je 25. veljače doživjela tek drugu izvedbu) da bi bolje povezali međusobne niti i dodatno podigli ritam predstave.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 1. ožujka 2012.
  
  Igor Rajki
  Čarobnjak
  redatelj Dario Harjaček
  premijera 21. prosinca 2012.
  (u suradnji s Međunarodnim centrom za usluge u kulturi)
  glazba Frano Đurović, scena i kostimi Iva-Matija Bitanga
  izvode: Vanja Matujec (mama i baka),  Dunja Fajdić (dječak Natko), Petar Atanasoski (otac i brat), Dario Harjaček (glas čarobnjaka)
  

Piše: