Maštovita inscenacija

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Ranko Marinković, Maestrova smrt, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Melkior u interpretaciji Janka Popovića Volarića započinje punom silinom uvodni prizor Maestrove smrti u režiji Krešimira Dolenčića, gotovo urlajući svoju muku i bijes. Maestrova smrt, jedan od vrhunaca romana Kiklop Ranka Marinkovića, sadržava mnoge ne samo tragične i dramatične nego i dramske elemente pa ova dramatizacija, koju potpisuju redatelj i glumci (uz spomentog Janka Popovića Volarića i Duško Valentić, koji tumači Maestra), nije prva, ali je posebno zanimljiva po tome što su značenja koja otkriva bliža današnjem senzibilitetu, pa i tematici no onima iz vremena između dva svjetska rata kada se radnja zbiva ili sredini šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je Kiklop napisan.
  
  Ukazuje na to i atraktivna scenografija Marte Crnobrnje, koja potpuno u skladu s intencijama izvedbe zanemaruje realistično ambijentiranje zbivanja u vrijeme radnje i prostore lokala, ulica i ofucanih stanova u kojima se kreću jedina dva lica ove drame. Sve je tu potpuno bijelo – tri velike plohe koje određuju prostor igre, peć, stol i stolci, od kojih se jedan otkriva kao varka iz koje izlazi Maestro. Boje, i to one uglavnom tamnije, od raznih nijansi smeđih do crnih (osim bijele Maestrove košulje), pojavljuju se tek na također vrlo efektnim kostimima, koje je podjednako uspješno kreirala Marta Crnobrnja. Ipak, ni oni ne određuju ni vrijeme ni mjesto radnje. Sugeriraju tek svojevrsnu eleganciju koja se već pomalo istrošila, a čak ni boemština, koja je bitno određenje Maestrova karaktera, nije posebno naglašena, no zato mu je dan vrlo zanimljiv dugačak šal, koji u pojedinim trenucima ne samo što modificira njegovu pojavu nego i postaje gotovo dodatni sudionik glumačkog nadigravanja.
  
  Taj scenski okvir Dolenčiću je poslužio za stvaranje čistilišta u kojem se Maestro priprema za smrt, a ni Melkioru ona nije daleko, premda je on zanemaruje ili odbacuje. To je čistilište naglašeno različito od Marinkovićeve ekspresivne, ali i realistične slike Zagreba koji postaje sve tjeskobniji s približavanjem Drugoga svjetskog rata i jačanjem straha pred užasima koji će se dogoditi, a koje u Melkiorovoj svijesti objedinjuje mitska figura kiklopa. Zato ovdje Maestro u jednoj rečenici tek uzgred spominje fašizam, Hitlera i Mussolinija te postaje očito da i njega, ali i Melkiora muči egzistencijalna panika pred današnjim svijetom kojemu je moguće razaznati tek neke zastrašujuće elemente, ali ne i cjelinu prijetnje koja je u vremenu o kojem piše Marinković bila mnogo jasnija.
  
  U tako izmijenjenom svijetu i karakter se protagonista mijenja, a pri tome konkretni događaji na to i nemaju pretjerani utjecaj kao što ni pijanost aktera ne utječe bitno na njihovo ponašanje. Da su sve to tek znakovi kazališne interpretacije pokazuje i klaunovska crvena loptica na Maestrovu nosu koja je simbol okrvavljenog nosa, koji je Maestro zadobio u pijanoj tučnjavi u kavani braneći lik i djelo svoga duhovnog sina Melkiora. No ta je loptica, kojom se Duško Valentić poigrava jednako virtuozno kao i sa šalom, ujedno i pokazatelj klaunovskog karaktera toga scenskog lika, a time i upozorenje gledatelju da je to što vidi scensko poigravanje, što podcrtavaju i povremena Valentićeva izravna obraćanja publici. Sve to dolazi do vrhunca u glumljenom prekidu predstave kada Melkior odlazi sa scene ne želeći više imati posla s Maestrom. U tom trenutku Valentić prestaje glumiti Maestra i počinje igrati glumca koji je u nevolji, jer ne zna kako bez partnera nastaviti predstavu.
  
  Da bi takva scenska adaptacija funkcionirala Duško Valentić morao je ostvariti izvanrednu rolu vrlo precizno kreiravši sve nijanse te svoje stotinu i prve kazališne uloge, koja ga podsjeća i na iznimno uspjelu predstavu Maestrove smrti u režiji Miroslava Međimorca u Teatru &TD 1974. godine, u kojoj je on glumio Melkiora, a Drago Meštrović – Foka (1943.-2010.) Maestra. Ovaj njegov Maestro zato je morao biti drugačiji te nije pod utjecajem alkohola i vlastitih fobija gubio živce i podizao glas. On je postao čovjek koji je shvatio da je njegovo vrijeme prošlo i koji potpuno racionalno objašnjava da više ne može živjeti u svijetu koji ide putem razvitka s kojim se on ne može usuglasiti. Takav Maestro postaje i simbol mudrog čovjeka koji se suprotstavlja i postojećim društvenim i međuljudskim (a posebice međurodnim) odnosima i tehnološkom razvitku, a njegovo bizarno samoubojstvo mokrenjem po dalekovodu, koje bi u realističnim okvirima bilo potpuni anakronizam, ovdje je neobičan scenski simbol njegova stava.
  
  Mirniji Maestro kao partnera je morao imati i drugačijeg Melkiora koji više ne pati u sebi da bi njegova ljutnja tek povremeno nakon žustrog neslaganja s nekim Maestrovim riječima izazvala provale bijesa. Melkior neprekidno žučno i glasno protestira pa se tako otkriva da je vrlo glasan nastup Janka Popovića Volarića u uvodnoj sceni bio u skladu s koncepcijom predstave koja je od njega tražila uporabu svekolike mu glumačke energije.
  
  Interpretirajući na takav način ovaj bitan dio velikog Marinkovićeva romana, Krešimir Dolenčić tekstu jednog od naših najvećih umjetnika riječi s uspjehom pronalazi primjerena nova stilska rješenja u umjetnosti kazališnog izričaja pa su zato i znatne promjene značenja pojedinih elemenata Marinkovićeve proze na neočekivan i intrigantan način pokazale kako taj izuzetan pisac, kojem se nedavno navršilo deset godina od smrti, a sljedeće će godine biti stogodišnjica rođenja, nije samo klasik nego još uvijek i naš suvremenik.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. veljače 2012.
  
  Ranko Marinković
  Maestrova smrt
  redatelj Krešimir Dolenčić
  premijera 17. veljače 2012.
  dramatizacija Krešimir Dolenčić, Janko Popović Volarić, Duško Valentić, scenografkinja i kostimografkinja Marta Crnobrnja
  izvode: Duško Valentić (Maestro), Janko Popović Volarić (Melkior)

Piše: