Izmišljene priče ili preživljavanje života

Kazalište Virovitica: Simon Bent, Elling, red. Dario Harjaček

• 
  
  Svečana premijera predstave Elling održana je u petak 3. veljače, a upravo su tom premijerom Kazališta Virovitica otvoreni osmi Virovitički kazališni susreti – Virkas 2012. Drama Elling autora Simona Benta, engleskoga dramatičara i scenarista, temelji se na istoimenoj drami napisanoj 2007. godine, a igranoj i na West Endu kao i na Broadwayu. Bent je svoju dramu temeljio na istoimenom norveškom filmu Pettera Næssa (Braća po krvi) nominiranom za Oscara za najbolji strani film 2011. godine, a film je opet adaptiran prema jednom od romana iz tetralogije Elling, iz devedesetih godina, autora Ingvara Ambjørnsena. Iz adaptacije u adaptaciju, glavna tema ostaje nepromijenjena. Pojedinci koji se iz nekog razloga ne snalaze u društvu, ili im je ono velik problem koji cijelo vrijeme nastoje riješiti, glavna su okosnica radnje. Slučajevi preživljavanja života sa sjevera Europe, koji nam se čine čudnima upravo iz toga razloga što dolaze iz po nama fantastičnih životnih sredina, otkrivaju istinu o naličju života kojei smo uvijek doživljavali kao ostvarenje snova.
  
  Elling (Goran Koši) je četrdesetogodišnjak koji je svoj cijeli život proveo uz majku, a nakon njezine smrti država ga smješta u ustanovu vjerujući kako nije sposoban brinuti se sam za sebe. Ondje će upoznati Kjella Bjarnea (Draško Zidar), povezati se s njime preko svojih izmišljenih priča o brojnim pustolovinama i ostvariti pravo muško prijateljstvo poznato nam iz arhetipskih sličnih odnosa iz filmova i iz literature. Nakon dvije godine u ustanovi, dva će prijatelja zajedničkim snagama pokušati živjeti samostalno u stanu u Oslu koji im je osigurala država. Njihov je glavni zadatak snaći se u normalnom životu te dokazati svoju sposobnost u proživljavanju svakidašnjih sitnica i susreta s vanjskim svijetom. Ono što ih je na prvu spojilo sada im u novim okolnostima počinje smetati – opsesivno uredan, fobičan, neurotičan i psihotičan ali rječit Elling i šutljiv (osim ako se ne govori o ženama i hrani), tupav, jednostavan i ne pretjerano higijenski osviješten Kjell borit će se sa svojim nagonima i pokušati postići kompromisni jezik kako ih njihov socijalni radnik Frank (Igor Golub) ne bi vratio na početak – oduzimajući im stan, a time i slobodu.
  
  Priča, koja je gotovo doslovno prenijeta iz jedne od adaptacija romana, one filmske, u izvedbi glumaca Kazališta Virovitica ostaje jasna ali nedovoljno zanimljivo prikazana. Razvučenost pojedinih scena u nekim trenucima izaziva osjećaj dosade u gledatelja. Iako se fragmentarnošću i zatamnjenjima između pojedinih dijelova priče naglašava protok vremena, unutar samoga događanja na sceni nedostaje živosti. Jednoličnost scena koje se izmjenjuju ne stvara osjećaj znatiželje i ne poziva na razmišljanje kako će sve završiti. Dijelovi koji se nižu jedan iza drugoga ne nastoje nam prikazati nove stvari u vatrometu važnosti – već znamo kakvi su ti likovi koje gledamo, znamo da je Elling usporena pjesnička duša (koja će eto postati poznata kao „pjesnik iz kutije kiseloga kupusa“) i znamo da Kjell žudi za zadovoljavanjem svojih seksualnih i prehrambenih apetita. Ne saznajemo ništa što bi nas potaklo na traženje odgovora – dijelovi se jednolično nižu jedan iza drugoga, a novine koje se s vremena na vrijeme događaju uljuljkane u atmosferu sporosti i otegnutosti ostaju gotovo nezamijećene.
  
  Iako drama nastoji potvrditi tragičnu priču ispričanu zasigurno puno puta u stvarnom životu, posezanje za komičnim elementima ostaje vrlo usko vezano uz psovke (na što će, naravno, gledatelji reagirati) i na sve one dijelove ličnosti glavnih junaka. Smijeh će tako izazivati Ellingova nemogućnost javljana na telefon (ili njegovo ishitreno javljanje kad vidi da drugačije neće ići ako sve ostane po starom), njegova fobija od vanjskoga prostora i nemogućnost izlaska iz stana, kao i Kjellove „orangutanske strasti“, kako bi ih Elling nazvao, koje svako malo izbiju na površinu. Tragično-komična priča ostaje tako ispričana preko likova dvojice ljudi koji se pokušavaju snaći u životu – rekli bismo priča kao svaka druga.
  
  Posebnost koju svakako treba istaknuti prikazivanje je života dvojice prijatelja iz različitih kutova. Višedimenzionalnost svačijeg života najčešće je tajna. Jedna dimenzija uvijek je prisutna javno, dok nam je redatelj ovdje korištenjem kamera na velikom platnu omogućio i prikaz druge strane. Iako nam je jasno kako ono što vidimo ni na koji način neće upotpuniti (ili ubrzati) priču, zanimljivo je kako možemo zaključiti da takav pristup kritizira, ali i daje na uvid tuđi život u koji uvijek volimo zavirivati (Elling će se sam na početku, upirući pogled u kameru, pitati zašto baš njegov život sve zanima), kao i mogućnost nadzora od strane Velikoga Brata, koji se ovdje može prepoznati ako znamo da se radi o nadzoru dva čovjeka s ruba društva koji se moraju iskazati snalažljivošću.
  
  Posebno treba pohvaliti Gorana Košija u ulozi Ellinga kao izvanrednoga interpretatora koji od početka do kraja predstave uspijeva prenijeti na publiku cjelovit osjećaj osobe frustrirane onim što ne funkcionira po pravilima koja si je sama unaprijed postavila. Sve Ellingove fobije, nervoze i ostale karakterne osobine Goran Koši dočarao je majstorski – prikazujući Ellingove traume u svijetu u kojemu se ne snalazi te njegove posebnosti u skladu s njegovim prethodnim načinom života. Draško Zidar također je vrlo dobro interpretirao Kjella kao jednostavnog i svakidašnjeg a opet drugačijeg – posebnog po životu koji je dotad preživio, pripadnika one skupine ljudi koji se snalaze kako znaju i umiju, ali ne umiru ako ne uspiju u ostvarenju ciljeva. Treba spomenuti i prekretnicu u životu dvojice likova – pojavu poštenoga pjesnika Alfonsa Jorgensena (Mijo Pavelko), koji će pokrenuti prijatelje i izvesti ih iz kolotečine te ih barem malo osloboditi problema sa svakidašnjicom.
  
  U iznošenju priče o Ellingu virovitički je ansambl gotovo zamijenio radnju pričanjem. Gotovo prozni elementi na pozornici su potisnuli one dramske izazivajući manjak interesa za ono što će se kasnije dogoditi. Bez obzira na teorijsku postavku u kojoj Ellinga možemo protumačiti kao dramu lika, radnja je ono što na neki način predstavlja kotač koji se ne okreće. Tapkanje u mjestu ne stvara dojam progresije bez obzira na to koliko se ustrajavalo na liku i njegovim kodovima koji nam se serviraju kao ono najvažnije u predstavi. Elling tako ne postaje melodrama izrasla na temeljima tragedije s elementima humora u kojoj ćemo moći osjetiti tugu i problem jednoga lika ili se nasmijati njegovim slabijim stranama nego prerasta u gotovo dva sata dugu, jednoličnu i u trenucima nezanimljivu priču s krajem koji ostaje gotovo nezamjetan, shvaćen tek kao jedna od scena u nizu.
  
  © Josip Strija, KAZALIŠTE.hr, 18. veljače 2012.
  
  Simon Bent
  Elling
  redatelj Dario Harjaček
  premijera 3. veljače 2012.
  prevoditelj Belmondo Miliša, scenograf Leo Vukelić, kostimografkinja Dragana Vučetić, skladatelj Frano Đurović, oblikovatelj svjetla Damir Gvojić
  izvode: Goran Koši (Elling), Draško Zidar (Kjell Bjarne), Mijo Pavelko (Alfons Jorgensen), Igor Golub (Frank Asli), Vlasta Golub (Reidun Nordsletten), Snježana Lančić Prpić (Gunn / prva pjesnikinja), Blanka Bart ((Johanne / druga pjesnikinja)

Piše: