Kad zavlada scenski mrak

Kazališna družina Don Hihot: Damjan Simić (prema ideji Lane Bitenc), Dobrica Dabar, red. Lana Bitenc

• Jedan je od osnovnih i ključnih izazova kazališnog čina oživjeti i ispuniti scenu. Predstava Dobrica Dabar dobrim je dijelom, nažalost, pokleknula već pred njim. Dva glumca, jedan mali paravan u lijevom kutu i dvije kulise stabala u desnom izgledali su usamljeno i maleno u mraku preduboke i preširoke scene na Trešnjevci. Dojam neoživljene scene pojačali su glumci kojima je nedostajalo fizičkog pokreta, scenske akcije i energije, čemu razlog leži dobrim dijelom u pretjeranom oslanjanju na riječi te stoga krenimo od njih. Dobrica Dabar scenska je priča o hrabrosti, ljubavi i pravom prijateljstvu ispričana u klasičnom linearno iznijetom spoznajnom putovanju. Naslovni dobrica u pet nimalo lakih koraka od kukavice postaje hrabrica, putem odbacivši strahove i naopaka prijateljstva te osvojivši životinjicu srca svoga, Vjevericu Doricu.
  
  Redateljica Lana Bitenc predstavu je postavila pretjerano statično, oslonivši se prvenstveno na tekst. Na tom tragu malene gledatelje kroz spoznajne korake vodi pripovjedač koji progovara sa snimke (zbog ekonomičnosti i mobilnosti, pretpostavljamo), ali i sami izvođači koji su svoje poteze naknadno pojašnjavali, umrtvljujući radnju i svodeći je na monolog i dijalog, počesto upućene roditeljima, a ne djeci. Također, spoznajne točke predstave, poput trenutka kad Dobrica shvaća da je postao Hrabrica, prelaskom u auditivni sloj djelovale su neuvjerljivije i manje efektno na djecu no što bi bio slučaj da su bile oslonjene na vizualni sloj, odnosno na akciju samu.
  
  Na tragu scenske pasivnosti i nedostatka energije bili su i glumci Damjan Simić i Sanja Milardović. Simić je osobine naslovne životinjice prenio tek po,pću šuškavog govora (opet auditivnost u prvom planu) propustivši priliku fizičke karakterizacije, pa čak i karikaturalizacije lika. Osim životinjice koja zbog zečjih zubića šuška u govoru, dabar je i tromi, debeljuškasti i šeprtljavi tamanitelj drvene građe, što je uočila kostimografkinja Iva Šimunović pa je Simića odjenula u prevelike nezgrapne hlače i sputavajuće gumene čizme, no on sam to nije uočio. Vjerujemo da bi mu mali gledatelji puno više vjerovali, usput se osmjehujući, kad bi na sceni grickao sočnu grančicu drva, gegao se, usput se popikavajući po ravnom, jer bi bio znatno životniji, duhovitiji lik, bliži djeci, ali i sceni. U auditivnom pak sloju Simić je progovorio kroz zbunjenu ljutnju (na sebe sama), što nije bilo najbolje rješenje jer je intonacijskom silaznom putanjom opet rušio energiju. Pretpostavke smo da bi bolji izbor bila, na primjer, znatiželja, koja bi zapitanošću otvarala prostor novim replikama u opetovano povišenoj intonaciji.
  
  U oblikovanju četiriju Dabrovih scenskih suputnika Sanji Milardović nedostajalo je mesa, odnosno scenske osobnosti. Lik Vjeverice oblikovala je bez jasnijeg isticanja karaktera životinjice kojoj je kitnjasti rep tako (p)ostao tek kostimografski ukras, dok je u Ljutoj Papričici prenaglasila ljutost, što je djelovalo pretjerano tamno, posebice u kombinaciji s mrakom scene. U animatorskim zadacima nije bila dovoljno usredotočena na ručne lutke cvijeta Narcisa i Čili Papričice, kojima se usta nisu uvjerljivo otvarala te koji su na trenutke znali tonuti ispod paravana. Živosti predstave nije pomogla niti diskretna glazba Adama Luke Turjaka, koja se, nedovoljno živa, pojavljivala uglavnom tek u prijelazima između scena, dok su, s druge strane, glavni likovi plesali u tišini.
  
  Dobrica Dabar nedovoljno je živa i scenski razigrana predstava kojoj nedostaje humornih nota. Scenskoj uspavanosti pridonose i glumci, koji su nedovoljno promišljeno oblikovali likove koje tumače. Bez obzira na negativne aspekte, predstava ima skrivenih potencijala koji leže u predvidljivom, ali i dopadljivom tekstu te likovima koji bi uz dodatnu individualizaciju i doziranu karikaturalizaciju protjerali scenski mrak gdje mu je i mjesto – iza zastora.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 19. veljače 2012.
  
  Damjan Simić (prema ideji Lane Bitenc)
  Dobrica Dabar
  redateljica Lana Bitenc
  premijera 16. veljače 2011.
  kostimografija Iva Šimunović / Vladimira Šančić, scenografija Iva Šimunović, glazba Adam Luka Turjak, izrada lutki Vladimira Šančić, producentica Marijana Martelock
  izvode: Damjan Simić (Dobrica Dabar), Sanja Milardović (Vjeverica, Čili paprika, Papričica (lutka), Narcis (lutka))
  

Piše: