Priče uz ognjište

Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Vladimír Zajíc, Smoliček, red. Vladimír Zajíc

• 
  
  „Svatko se od nas s ljubavlju prisjeća djetinjstva, kada je šćućuren u naručju bake, djeda, mame, tate, tete... bez daha slušao bajke koje su pričali. (...) Preko bajki... u našoj se nutrini primilo i proklijalo sjeme arhetipa morala – koji nam je sve više potreban.“ – napisao je redatelj Vladimír Zajíc o drugoj predstavi što ju je radio s ansamblom Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Na temelju keltskog mita o bogu lovaca Cernunnosu, koji je na glavi imao rogove i spašavao zalutale, a koji se u raznim oblicima prepričava u bajkovitoj ostavštini Europe, Zajíc je napisao tekst Smoliček o izgubljenom siročiću kojeg je usvojio Jelen – Gospodar Šuma. Jelen dječaka odgaja da poštuje sav život, pomaže „živim bićima, drveću i vodi“, a podučava ga i u liječenju biljem. Travarica je i djevojka u koju će se Smoliček zaljubiti i koju će spasiti od Strašila. Ali prije toga, u procesu odrastanja, proći će nekoliko kušnji za koje su zadužene zle vile Jezinke.
  
  Iz prve predstave što ju je radio u Rijeci, Lončiću, kuhaj!, redatelj je posudio likove miševa koji personificiraju djecu. Oni zarobe ljude koji su došli popraviti staru peć i oslobađanje uvjetuju pričanjem priče. Osim toga određuju i njezin tijek, primjerice, kada zažele ljubavnu priču, Smoliček se zaljubi. Predstava u predstavi što je za miševe igraju pećari poslužila je autoru za igru na temu: što je (djeci) stvarnost? Kada se miševi prestraše, pripovjedač im kaže da je to što gledaju samo „onako“, dakle nije stvarno. Na kraju se, međutim, miševi upletu u priču, pomognu Smoličeku da pobijedi Strašilo i kažu pripovjedaču: ovo je bilo „za pravo“.
  
  Marcela Jeřabek scenu je osmislila kao veliku peć, koja je prostor igre, mjesto pričanja priče i asocijacija toplog kućnog ognjišta. Jeřabek je osmislila čitav niz različitih lutaka i rekvizita koji označavaju likove: Jelen – Gospodar Šuma dvije su pozlaćene grane kao rogovi na planinarskom šeširu glumca, Vila iz zdenca i Strašilo su štapne lutke, Smoliček pretvoren u sovu je kišobran (dakle također varijanta štapne lutke, ali i zanimljivo rješenje), miševi su lutke zijevalice, a većina su ostalih lutaka ginjole. Zle su vile Jezinke, ovisno o situaciji, lutke ili maske i rukavice što ih nose glumci. Osim što su vizualno vrlo dojmljive, njihova uloga glavnih negativaca u priči, u kombinaciji sa sjajnom glumačkom interpretacijom Karin Fröhlich i Davida Petrovića, čini ih najzanimljivijim likovima predstave.
  
  Glumački ansambl predstave uz Fröhlich i Petrovića čine još Alex Đaković, Zlatko Vicić, Almira Štifanić i Božena Delaš. Svi, osim Štifanić, tumače nekoliko likova, ali dojma sam da s užitkom igraju ovaj komad namijenjen najmlađoj kazališnoj publici, unatoč tome što je, u odnosu na čitav niz projekata što su ih radili posljednjih godina, projekt pripremljen vrlo klasično, lutkarski staromodno, u pozitivnom smislu te riječi. Valja istaknuti i glazbu koju je skladao Igor Karlić. U predstavi su tek dva songa, jedan pri početku i drugi na kraju, ali se glazba nenametljivo provlači kao izvrsna podloga zbivanjima na sceni, određujući atmosferu i ritam priče.
  
  Podsjećam da je Mato Pejić za potrebe predstave s češkog preveo originalni tekst Vladimíra Zajíca, kojem onda, kao pripovjedaču, zamjeram na neujednačenom ritmu priče. Doduše, odrastanje jest proces koji traje i u odnosu na njega borba Smoličeka i Strašila tek je dramatični trenutak. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je prvi dio predstave ponešto predug, odnosno da je dio od susreta Smoličeka i Ljubice ubrzan prema kraju. Klasične priče i bajke i jesu klasične, ne samo po sadržaju nego i po strukturi koja se brusi pripovijedanjem. Prednost tako ispričane priče u tome je što maloj publici nudi mogućnost poistovjećivanja s junacima i što odgaja bez trunke dociranja. Pa onda svi lako usvoje da treba poštivati sav život, čak i kad su to zločeste Jezinke, te da samo suradnjom dolazimo do sretnog završetka priče.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 12. veljače 2012.
  
  Vladimír Zajíc
  Smoliček
  redatelj Vladimír Zajíc
  premijera 9. veljače 2012.
  pomoćnik redatelja Serđo Dlačić, prevoditelj Mato Pejić, idejno rješenje lutaka i scenografije Marcela Jeřabek, skladatelj Igor Karlić, oblikovatelj svjetla Sanjin Seršić, voditelj tehnike Damir Babić, majstor pozornice Mirko Križan, majstor svjetla Sanjin Seršić, majstor tona Mitja Vukelić, inspicijent Serđo Dlačić
  izvode: Almira Štifanić (Miš Maša), Karin Frohlich (Pećar, Jezinka,Vila iz zdenca), Božena Delaš (Miš Mišo, Ljubica), Zlatko Vicić (Pećar, Smoliček), David Petrović (Pećar, Jezinka, Strašilo), Alex Đaković (Pećar, Jelen – Gospodar šume)

Piše: