Stanari izgubljene Hrvatske

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Dubravko Jelačić Bužimski, Stanari izgubljenog doma, red. Zlatko Vitez

• 
  
  Nakon petnaestak godina Dubravko Jelačić Bužimski vraća se kao dramatičar sa Stanarima izgubljenog doma, četiri za scenu adaptirane i upotpunjene priče iz njegove posljednje zbirke Plava krvna zrnca. Njihovu tematsku povezanost kazališno je naglasio povezavši protagoniste stanovima u istoj kući. Oni se međusobno ne sreću, ali se tijekom predstave otkriva da među njima postoje i neke dublje veze osim činjenice da stanuju na istoj adresi. Iako se ne viđaju u vremenu scenskog događanja, nekima od njih sretali su se preci u često iznimno dramatičnim okolnostima, a drugima je opet zajedničko to što vrlo rijetko izlaze iz svoga prebivališta. U jednostavnoj, a istodobno vizualno efektnoj i vrlo funkcionalnoj scenografiji Miljenka Sekulića četiri stambena prostora istodobno su prisutna poput prizemlja i prvog kata tijekom cijele predstave, ali bez međusobne interakcije. Promišljeno izmjenjivanje četiriju njima određenih fabula rezultira cjelovitim dojmom predstave koja otkriva izgubljeni dom stanara kao Jelačićevo viđenje suvremene Hrvatske ili nekog njezina segmenta koji će upotpuniti mnogostrukost značenja svojevrsne trilogije Histriona, koji su u posljednjih godinu dana prikazali i Tko je srušio Berlinski zid Amira Bukvića i Hrvatsku Antigonu Miroslava Međimorca.
  
  U svoje četiri priče Jelačić se bavi situacijama povezanima s nekim od presudnih događaja nedavne nam povijesti, strastveno iznoseći probleme i uzroke kako ih on vidi. To možda može zbuniti one koji vole u kazalištu, literaturi ili filmu takve tematike odrediti političku pripadnost autora pa ga onda hvaliti ili kuditi zbog nje. U Jelačićevim Stanarima Hrvatska vjerojatno jest „izgubljeni dom“, no uzroci te izgubljenosti nisu samo na jednoj strani. U prvoj priči vremešnoj, osiromašenoj Greti, posljednjoj pripadnici stare plemićke obitelji, tajkun Milan nudi velik novac za povelju koja bi njega učinila nasljednikom te aristokratske loze. Goran Grgić uvjerljivo tumači toga skorojevića koji je duboko uvjeren da je novac krajnje mjerilo svih stvari, dok Branka Cvitković briljira u vrlo nijansiranoj igri žene koja je izgubila sve iluzije, ali ne i uspomene. Ona je pomirena s tim da novo vrijeme koje prezire funkcionira prema principu ponude i potražnje, ali s gnušanjem odbija pomisao da u tome i sama sudjeluje. Time pomalo podsjeća na protagonista Lampedusina romana Gepard (i njegove vrsne Viscontijeve ekranizacije), a nazire se da i autor nije daleko od takvih stavova svoje protagonistice. Doduše, u prvom trenutku izgleda kao da će prvenstveno biti optuženi komunisti, jer su oni Greti nanijeli najviše zla, a i Milan je potomak partizanskog oficira koji je bio i na Bleiburgu, a potom stanovao u Gretinu stanu, koji je napustio odnijevši svo njezino zlato i nakit, uz to mecima oštetivši sve obiteljske portrete.
  
  No potomak je istoga toga čovjeka je i Andrija, koji je prekinuo uspješnu karijeru u inozemstvu da bi se vratio u Hrvatsku i pomogao u Domovinskom ratu kao liječnik na bojišnici. Njegova traumatska iskustva Božidar Alić prenosi toliko dojmljivo da to daje smisao, ozbiljnost i težinu Andrijinim postupcima koji su na granici mahnitosti, jer on u susjednom stanu muči Tonija Tigelina (Kristijan Potočki uspješno prelazi iz straha u uvrijeđeno branjenje svog poimanja umjetnosti) zgrožen performansom u kojem taj konceptualni umjetnik prolijeva vlastitu krv i time dobro zarađuje. U trećoj priči šokantan zločin iz vremena agresije obilježio je život Luke, koji ga je (kao poslije i logor) preživio, ali se srami svojih postupaka (Dragan Despot uvjerljiv kao patnik koji je prestao komunicirati), a isto tako i nizozemskog novinara koji je bio svjedok zločina, ali nije o njemu pisao, vjerojatno zato što mu je majka Srpkinja (Dražen Kühn vrlo sugestivan u tragičnoj ulozi), a njihov susret donosi šansu da sami sebi i jedan drugome barem djelomično oproste i da ipak ne odustanu od života.
  
  U četvrtoj priči Zvonimir Zoričić svojom scenskom osobnošću uspijeva vrlo precizno oživjeti Zvonka, koji ne želi izaći iz stana zbog onih koji danas vladaju ulicama njegova voljenog Zagreba i koji su ga beskrupulozno izbacili iz posla, a njegovoj djetinjastoj ideji da im zvučnom snimkom i pojavom djevojke odglumi kako je još (barem seksualno) sposoban i da ga još nisu potpuno uništili potporu nakon početnog neshvaćanja i nećkanja daje studentica Lana, koju talentirana Franka Klarić igra sa šarmom i talentom koji pomažu osmišljavanju toga gotovo nevjerojatnog dogovora.
  
  Kroz takve situacije, u kojima su ponekad ideologije, vjerovanja, pitanja umjetnosti, savjest, milosrđe i oprost važniji od likova preko kojih se iskazuju, Jelačićev dijalog, a pogotovo glumci koji ga govore, stvaraju scenski vrlo zanimljivu sliku Hrvatske kao doma izgubljenog zbog onih koji su njome vladali kako nekada tako i danas, a tu je sliku konačno doradio i osmislio svojom maštovitom, ali i vrlo preciznom i što se tiče ritma, paralelne montaže prizora i usklađivanja glumačkih interpretacija duboko promišljenom režijom Zlatko Vitez, ostvarivši tako vrijednu predstavu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. siječnja 2012.
  
  Dubravko Jelačić Bužimski
  Stanari izgubljenog doma
  redatelj Zlatko Vitez
  premijera 20. siječnja 2012.
  kostimografkinja Zjena Glamočanin, scenograf Miljenko Sekulić
  izvode: Branka Cvitković (Greta), Goran Grgić (Milan), Zvonimir Zoričić (Zvonko), Franka Klarić (Lana), Dragan Despot (Luka), Ankica Dobrić (Ana), Dražen Kühn (Wim Wondel), Kristijan Potočki (Toni Tigelin), Božidar Alić (Andrija)

Piše: