Presnažni redateljski znakovi

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Ivo Vojnović, Maškarate ispod kuplja, red. Ivica Kunčević

• 
  
  Istaknuti dramatičar s kraja devetnaestog i iz prvih desetljeća dvadesetog stoljeća Ivo Vojnović (1857–1929) bitno je pridonio približavanju hrvatske dramske literature suvremenim europskim kretanjima toga razdoblja. Lomeći se između tradicije i modernizma, egzibicionizma i osjećajnosti, društvene kritike i ode palom plemstvu, kozmoplitizma i lokalpatriotizma, bitan sudionik hrvatske moderne, a potom artizma, blizak tada prevladavajućem simbolizmu europskog teatra, a i svojevrsni hrvatski Oscar Wilde, Vojnović je uporište našao u Dubrovniku i postao pjesnik njegove propasti, gubitka samostalnosti i tužnog prisjećanja na njegovu nekadašnju veličinu.
  
  Međutim, on je samo manji dio života proveo u tome gradu koji možda i nije naročito vjerno prikazan nego dobrim dijelom predstavlja izmaštano uporište njegova života i najvrednijeg dijela njegova stvaranja. I dok su mu u životu suprotnosti između onoga kakvim se želio predstaviti i onoga kakav je doista bio vjerojatno uzrokovale barem napore, ako ne i probleme, kontrasti između stvarnog i zamišljenog, nekadašnje veličine i propasti, plemstva i pučana, problema jedne posebne sredine i globalnih tema od Dubrovnika su stvorili značajno mjesto hrvatske drame na razmeđi devetnaestog i dvadesetog stoljeća.
  
  Pokladni scherzo Maškarate ispod kuplja (1922) jedno je od posljednjih Vojnovićevih djela, mnogo mračnije od onoga što karakter karnevalske predstave najavljuje. Možda je razlog tomu da se „maškaramo da nam bude lakše govoriti istinu“, kao što pri kraju komada kaže protagonistica, sluškinja Anica, koja pri kraju poklada umire u potkrovlju (kuplje znači crijepovi). Uz nju su Gjive i Mare, koje se brinu za kuću Nikšinica, plemkinja Jele i Ane, neudatih zbog normi njihova društvenog sloja. Upravo zbog vlastite zabranjene ljubavi Ane uspijeva nagovoriti i Jelu, koja je slične sudbine, da otvore kuću maškarama kako bi omogućile Anici posljednji proplamsaj radosti i susret s mladim aristokratom Jerom, u kojeg je zaljubljena i koji joj uzvraća osjećaje, ali je dvojbeno bi li se njihova ljubav mogla realizirati u sredini koja ne podnosi mezalijanse.
  
  Zato, iako neki od likova pod maskama izgovaraju svoju istinu, ona za Vojnovića nije jednoznačna te su sve suprotnosti kojima se njegovi dubrovački komadi bave ovdje još naglašenije, s time da više nema nostalgičnog prisjećanja na slavnu prošlost Grada i njegove aristokracije. Od njih su ostala samo kruta pravila koja uništavaju ljubav i smisao ljudskog postojanja, ostajući tek prazne ljušture ispražnjene od smisla.
  
  Maškarate ispod kuplja Ivica Kunčević je postavio prvi put još 1976. u kazalištu Gavella, a potom 2007. u Kraljevskom pozorištu Zetski dom iz Cetinja, u kojem je imao istog scenografa Ivicu Prlendera i kostimografkinju Danicu Dedijer. U toj crnogorskoj izvedbi maškare nisu tumačili ljudi nego lutke, što je ponovljeno i u ovoj novoj predstavi zagrebačkog HNK-a, ali s drugom kreatoricom lutaka (Vesna Balabanić). Time je Kunčević potencirao suprotnost između pučanki i onih aristokrata koji kao Ane, Jele i Jero razbijaju predrasude o višoj vrijednosti i nedodirljivosti plemstva. Njih tumače glumci, dok su ostali plemići uglavnom predstavljeni lutkama ili govore iza maski pa dok kao maškare donekle podnose miješanje s pukom kao jedva dopustivu ludost u vrijeme poklada, kada skinu maske, osuđuju besprizivno takvo nedolično vladanje.
  
  Kunčevićeva režija uz bitan doprinos spomenutih suradnika time ostvaruje vizualnu atraktivnost, a na značenjskom planu jasnu osudu netolerancije i prokazivanje neljudskosti kastinskih pravila. No s druge strane, gube se nijanse, a i privlačnost nostalgične atmosfere koje prožima sve Vojnovićeve komade koji se zbivaju u Dubrovniku, pa čak i ovaj, u kojem je nestao i posljednji odbljesak nekadašnjeg sjaja Republike i ljudi koji su njome vladali.
  
  Takav redateljski pristup bitno određuje i glumačke interpretacije. Olga Pakalović dojmljivo prelazi iz ljubavnog zanosa i djevojačkog veselja prema zagledanost u blizinu smrti te tako efektno ostvaruje posebnost Anice, koju ostali glavni likovi doživljavaju gotovo kao vilu. Doris Šarić Kukuljica (Mare) iznimno je uvjerljiva kao iskusna žena koja je svašta doživjela i više je ništa zlo ne može iznenaditi (barem tako dugo dok ima skrivenu bočicu iz koje često potegne gutljaj), dok je Ana Begić svoju Gjive uobličila snažnom energijom sluškinje koja će poslušati naredbe nadređenih kad baš mora, ali će uvijek imati svoje mišljenje.
  
  No mnogo je teže bilo iz plemića izgraditi tako životne i kompleksne scenske osobnosti, jer su se njihovi likovi morali najprije izdvojiti iz maškara, koje su (ponajprije zahvaljujući lutkama) djelovale kao kompaktna masa. Zato početak dijaloga Nikšinica djeluje tek kao još jedna od ilustracija ponašanja aristokracije i tek kada Alma Prica kao Ane unese snažne emocije u konstataciju kako ju je baš pripadnost plemstvu uništila kao osobu i kad se Vanja Matujec kao Jele slama i postupno od obrane normi dolazi do priznanja svog emocionalnog i ljudskog poraza njih dvije postaju stvarne osobe. I Luka Dragić tek postupno uspijeva Jeru potpuno oživjeti da bi njegov lik potpuno zaživio tek njegovim vrlo dobrim monologom pri kraju predstave.
  
  Možda je to pokušaj i da se akcentuira pirandelovski karakter komada, ali se ipak čini da je naglašavanje redateljske interpretacije djelomice zasjenilo ove glumačke. Zato se čini da su Maškarate ispod kuplja vizualno i koncepcijski zanimljiva predstava kojoj su prejaki redateljski znakovi donijeli izravnost u otkrivanju nekih značenjskih slojeva, ali i osiromašili je u nijansiranosti i životnijem oblikovanju radnje.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2012.

Piše: