Sat vremena za cijeli život

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka – Talijanska drama: Tennessee Williams, Le eccentricità di un usignolo / Ekscentričnosti jednog slavuja, red. Jurij Ferrini, premijera

• 
  
  Odličan tekst, glumački ansambl raspoložen za igru i redatelj s osjećajem za mjeru, bili su formula za dobar početak sezone ansambla Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Tennessee Williams 1962. godine napisao je romantičnu dramu Ekscentričnosti jednog slavuja preradivši tekst Ljeto i dim iz 1948. godine. S obzirom na to da je po prvotnom tekstu snimljen i film, puno je poznatiji i češće izvođen na kazališnim pozornicama. Vrlo je vjerojatno da je Talijanska drama odigrala europsku praizvedbu prerade, a u svakom slučaju bila je to talijanska i hrvatska praizvedba baš tog teksta. Engleski original na talijanski je preveo Masolino D'Amico, a nažalost nije navedeno tko je autor prijevoda hrvatskih titlova, koji, s obzirom na količinu izgovorenog teksta, dobro dođu i onima koji se s talijanskim ne snalaze najbolje.
  
  A teksta doista ima u romantičnoj drami sa svim tipičnim Williamsovim elementima, jer za razumijevanje događanja, ne na sceni nego u likovima, treba objasniti sve socijalne i obiteljske/nasljedne poveznice i odrednice. Alma Winemiller senzibilna je mlada glazbenica, čije su duboko emotivno proživljavanje pjesama što ih pjeva, mahanje rukama dok govori, potreba da nahrani ptice na gradskom trgu, gomila rečenica što ih izgovara nevjerojatnom brzinom u malograđanskom Glorius Hillu uz Mississippi na početku dvadesetog stoljeća ocijenjeni ekscentričnima. Ipak, ne bi bolje prošla ni Danas i Ovdje. Kći je epistopalnog svećenika i majke koja živi u svom svijetu, a njezina je teta život žrtvovala za muškarca kojeg je voljela. Alma, duša na španjolskom, tumači Williams, od djetinjstva je zaljubljena u Johna Buchanana iz susjedstva i zbog te će ljubavi žrtvovati Vječnost. „Daj mi sat,“ – moli Alma Johna – „a ja ću ga učiniti životom.“ I doista to čini – predaje mu se dušom i tijelom u nekoj sobi što se iznajmljuje na sat, iako zna da njihova priča neće imati nastavak. U posljednjem prizoru na trgu sreće trgovačkog putnika: godine su prošle, a Alma spominje pokojnog oca, poslat će ga i krenuti za njim u istu onu sobu. Ali zastat će na tren da na klavijaturi skrivenoj u stepenici odsvira posljednje taktove... Izvrsna Elena Brumini usvojila je Alminu dušu i igra s velikim rasponom raspoloženja i osjećaja, a bez pretjerivanja u nervoznim ispadima i patetike u emocionalnom prevratu.
  
  Mladi perspektivni doktor medicine, bakteriolog John Buchanan zamišljen je kao Almina suprotnost. Međutim, nismo vidjeli ciničnog ženskara kakvog smo možda očekivali, nego više čovjeka medicinski, intelektualno više nego tjelesno, zaintrigiranog čudesnim duševnim svemirom koji mu se nudi. U toj ulozi intelekta superiornog animi gledali smo najuvjerljivijeg Woodyja Nerija dosad.
  
  Upečatljive su i obje majke, Elvia Nacinovich kao signora Buchanan, ambiciozna majka sina jedinca, i Alida Delcaro, signora Winemiller, koja stalno živi u istom trenutku, zaustavljenom netom prije nego je njena sestra tragično stradala. Jednako i u Almu zaljubljen Roger Doremus, chaplinovski tragičan Giuseppe Nicodemo, te pastor, Bruno Nacinovich, vječno zabrinut i umoran od križa koji nosi. „A što možeš s križem nego nositi ga.“ – kaže u jednom trenutku Alma.
  
  Redatelj Jurij Ferrini predstavu je posvetio svim „dušama koje je upoznao, a koje su se u svojim životima borile da bi utekle iz zatvora društvenih konvencija i koje su previše vremena ostale promatrati život iza prozora“, piše u programskoj knjižici. Izbor teksta bio je njegov, osmislio je scenografiju, oblikovao svjetlo i odabrao glazbu pa je riječ o Ferrinijevu autorskom projektu kojem odaje počast Williamsu i vremenu u kojem su nastajale njegove najpoznatije drame. Romantičnoj ljubavnoj priči dao je uvod ulomcima crno-bijelih filmova na početku oba čina, a što se scenografije tiče, odredio ju je stepenicama koje vode na gradski trg i jednom klupicom oko koje se sve događa. Povremeno dodaje tek fotelje, stolce i jedna vrata, a zanimljivo je riješio pretapanje prizora u prizor tijekom kojega glumci sami premiještaju scenografiju. Manuela Paladin kostime je oblikovala sjećajući se poznatih ekranizacija Williamsovih djela iz pedesetih godina prošloga stoljeća.
  
  Dva sata uz Ekscentričnosti jednog slavuja Talijanske drame prošla su a da ih nismo osjetili. U instant vremenu u kojem živimo doživljaj nježne Williamsove drame privilegij je koji ne treba propustiti, a Alminu je Dušu šteta ne upoznati. Pri tom je važno istaknuti i dobru mjeru duhovitosti, glumačkih, ali i u tekstu upisanih – možete li zamisliti „kako se osjeća lopoč u kineskoj laguni“?
  
  Ipak, jedno ali: Talijanska drama jest integralni dio riječkog HNK-a, ali njihove produkcije, s obzirom i na veličinu ansambla, bolje sjedaju u manje scenske prostore pa je i u ovom slučaju velika pozornica riječkog kazališta usisala dio atmosfere intimne suigre s publikom.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 28. studenoga 2011.

Piše: