Scensko prepričavanje

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka i Kazališna radionica Malik: Od kolijevke pa do groba…, autorski projekt Marija Kovača

• 
  
  Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba!
  Nekad bilo, sad se spominjalo.

  Hrvatski Nacionalni Obrazovni Stroj danas proždire svoju djecu! Nastavni programi opsežni su i zahtjevni, nastavnici demotivirani. Roditelji su obeshrabreni i umorni od nastojanja da djeci osiguraju najbolje. A oni s kraja, ili početka tog lanca, ovisno s koje strane gledate, dakle djeca/učenici – umorni su od nastojanja da dostignu kvantitetu (o kvaliteti odavno nitko ne brine, jer za to nema vremena) i opterećeni društvenom besperspektivnošću koju svakodnevno žive.
  
  To je otprilike kratki sadržaj (asocijacija na HNOS je isključivo moja), što su ga redatelj Mario Kovač i dramaturg Matko Botić postavili u čvrst okvir od šest scenskih slika. Pritom su svi katastrofični podaci iznijeti sa scene vrlo precizni i točni jer se Botić koristio Nastavnim planom i programom za osnovnu školu iz 2006, istraživanjem Instituta za društvena istraživanja na temu rizičnih ponašanja mladih u širem psihosocijalnom kontekstu, koje je prošle godine provedeno na reprezentativnom uzorku učenika svih srednjih škola Primorsko-goranske županije, zatim studijom Razvoj modela regulacije pojave privatnih instrukcija u Republici Hrvatskoj Zrinke Ristić-Dedić i Borisa Jokića te Školskim aforizmima Stipe Golca iz 1991.
  
  Upravo aforizmi, što ih učenici dobacuju maloj bebi kao kakve upute za ponašanje, otvaraju predstavu. Pamtim tek jedan: „Voli školu, drž' se veze!“ Čitav niz takvih poruka i u dječja kolica pretvoren mrtvački sanduk jasna su naznaka da nećemo gledati romantičnu predstavu o veselim dogodovštinama iz školskih dana. Ti dani više su nalik pokretnoj traci na kojoj gomila predimenzioniranih naslova školske lektire prelazi iz ruke u ruku, s kraja na kraj pozornice. Gomilaju se na kapi budućeg diplomca sve dok ga doslovno ne obore na zemlju. Dok se to događa, jedna od glumica izgovara Nastavni plan i program za hrvatski jezik i književnost. I tome slično i tako dalje za matematiku, zemljopis, povijest, glazbeni, likovni, kemiju, fiziku, engleski i tjelesni. Izvedbeno je priča svaki put nadahnuta nastavnim predmetom, ali plan i program i dalje je gomila u mikrofon izgovorenih riječi čiji je slijed teško pratiti…
  
  I dok smo bili podosta izloženi nasilju zahtjevnog Nastavnog plana, varijacije na temu vršnjačkog nasilja tek smo naslutili u prizoru s novim učenikom koji dolazi u razred. Tema zaslužuje nekoliko kazališnih uprizorenja i dramaturških interpretacija s različitih strana, baš kao i problem s instrukcijama, kojima se danas koriste i odlikaši u nastojanju da drže korak. U stiliziranoj ispovjedaonici redatelj je priliku da progovore dao nastavnicima, profesorima koji drže instrukcije i roditeljima. Potresna je ispovijest majke čija kći, inače izvrsna sportašica, uzima instrukcije iz – tjelesnog. Svaki lik u ispovjedaonici iznosi i niz statističkih podataka što ih izvođači prikazuju grupama formirajući postotni odnos. Kako vam zvuči podatak da 70 posto srednjoškolaca pije alkohol u školi, 26 posto ih se boji roditeljskih reakcija na ocjene, a 22 posto ih se boji nastavnika.
  
  Mario Kovač politički je korektno nastojao održati ravnotežu krivice ili, bolje rečeno, teških posljedica po sve sudionike nastavnog procesa, pri čemu svi nose i jednaku odgovornost za status quo. Ne tražeći uzroke, tek naslućujući posljedice, na sceni gledamo ulomke razornog stanja. Poslije svake od izvedbi planiran je razgovor izvođača s publikom pa se možda negdje u tim razgovorima, kao logičnom dramaturškom nastavku predstave, nekad, negdje, nekome dogodi pomak prema efikasnom rješenju osobnog problema. Možda.
  
  Iako je u programskoj knjižici predstava nazvana Kovačevim autorskim projektom, u najavama je često isticao da je bio samo skretničar te da su i izvođači koautori. A njih je, u tom fiktivnom razredu, osamnaest mladih polaznika Kazališne radionice Malik. Svaki od njih predstavio se u prozoru/portretu, pri čemu je odmah sam sebi doslovno nalijepio etiketu. Na kraju će ispričati i što se s njim dogodilo poslije mature, primjerice perspektivni odvjetnik je u zatvoru, a životni san ispunio se samo djevojci koja se željela bogato udati. Riječ je o tipovima što su ih kreirali prema nizu stereotipa iz svakog prosječnog školskog razreda.
  
  Predstava Od kolijevke pa do groba… definirana je kao tragikomedija. Opterećeni gomilom ružnih podataka kojima nas bombardiraju s pozornice, u manje od sat vremena zapravo postajemo neosjetljivi i niti jedan ne dospijevamo probaviti. Toliko o tragediji, a što se komedije tiče, dosta je opterećena stereotipijom, s rijetkim duhovitim bljeskovima. U mlinu Nastavnog plana ostali su samljeveni i izvođači. Malikovci su redom srednjoškolci, pravi protagonisti situacija o kojima je riječ, međutim nismo doznali kako se oni u tom procesu doista osjećaju. Jesu li zaista umorni, tužni, ljuti? Je li im naporno, što bi promijenili da mogu… Scensko prepričavanje legendi iz urbanog školskog života ostalo je samo – prepričavanje.
  
  Koprodukcijski projekt HNK-a Ivana pl. Zajca i Kazališne radionice Malik likovno su opremili Iva Santini, Boris Sekulić i Koraljka Jukić, studenti Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a pod mentorstvom Lare Badurine na kolegiju Scenografija.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2011.

Piše: