Promišljena poezija pokreta

Kazalište Mala scena, Zagreb: Hans Christian Andersen, Mala sirena, red. Katarina Arbanas

• 
  
  Oslonivši se na staru narodnu kako se odgovori na sva važna pitanja nalaze u njihovoj neposrednoj blizini, Katarina Arbanas u predstavi Mala sirena, svom završnom radu na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, povukla je naizgled najlogičniji i najjednostavniji potez – vratila se Andersenovu originalu i sireninu prirodnom okruženju – vodi. Smještanjem radnje neverbalne lutkarske predstave u prostor akvarija, stvorila je izuzetno poetičan svijet slojevito ga ispreplevši i združivši s tragičnom pričom o odbacivanju vlastitog identiteta zbog ljubavi. U tom krajnjem činu naslovna se junakinja odbacivanjem sirenskog repa odriče svog prirodnog okruženja, da bi krhkim i nesigurnim korakom zakoračila u prostor čovjeka. Zamijenivši valovite idile ljudskim vjetrometinama, junakinja se suoči s ljubavnim razočaranjem te se vraća morskom domu, no ovaj, posljednji put – kao strankinja.
  
  Opreka između dvaju svjetova odlično je prikazana kretanjem efektnih i funkcionalnih ručnih lutaka (Katarina Arbanas) kroz dva medija – vodu i zrak. Tako je morski svijet djelovao izuzetno poetično s lutkama koje su se valovito kretale prostorima akvarija. Njihove pokrete vrlo su elegantno i nježno razvlačile halje i repovi u mekim i nježnim završecima djelujući, paradoksalno, gotovo eterično u tom neprekinutom kretanju. Jednako efektni bili su podvodni sukobi koje su, znakovito, pojačavali mjehurići zraka stvarajući kaos unutar vodene mirnoće. Suprotno toj mekoći pokreta, koja, usprkos morskim grabežljivcima što su uzburkali vodu u akvariju, ukazuje na idilu, pokret na obali znatno je ograničeniji i tvrđi, baš kao što je i (ljudsko) okruženje okrutnije. No i u takvom svijetu ima mjesta za poetičnost, i to u ljubavnim trenucima, što je odlično prikazano u krupnom planu, emocionalnom igrom sjena lica i dlanova izvođača. 
  
  Autorica i Giulio Settimo odlično su animirali ručne lutke efektno stvarajući lakoću i dinamiku vodenog pokreta, odnosno preciznu krutost koraka na suhom. Poetičnost tekućeg pokreta kulminirala je na kraju predstave kada se smrt Male sirene prikazuje nježnim i lakim potonućem njene haljinice kojoj u susret stiže dno obgrljujući je uzdizanjem pijeska. U tom stapanju i susretu Mala sirena na kraju svog puta biva prihvaćena u svom domu.
  
  Iako neverbalna, predstava je sadržajno vrlo jasna, čemu, osim poznate priče, čiste strukture i jasne scenske akcije, pridonose umeci poput crvene vrpce koja se pojavljuje u trenutku kad se rađa ljubav i postaje simbol nježnih osjećaja te se poput vodiča pojavljuje u trenucima zaljubljenosti i ljubavne patnje. Razumijevanju predstave velikim je dijelom pridonijela i glazba također osječkog studenta Tina Tonkovića, koja je odlično pratila i pojašnjavala radnju zvučnim dijalozima i sukobima karakterno razvijajući likove glazbenom slojevitošću i u isto vrijeme stvarajući izuzetno sugestivnu atmosferu.
  
  Odličan dojam predstave zaokružuje vrlo dobro i vizualno privlačno riješena scena (Katarina Arbanas; svjetlo Željka Fabijanić Šaravanja) s akvarijem omotanim crnim zastorima, čiju centralnu poziciju u prijelomnom trenutku razbija obala što se razotkriva nad njim, srušivši time jedinstvenost i nepomućenost jednog svijeta. Mala sirena izuzetno je poetična i promišljena, dramaturški čista i jasna te izvedbeno precizna predstava, u kojoj je Katarina Arbanas ukazala na izuzetan kreativni potencijal koji bi, ako mu se pruži prilika, lakoćom mogao postati jedan od impulsa za buđenje uspavane lutkarske scene.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 12. studenoga 2011.

Piše: