Moji najmiliji

16. revija lutkarskih kazališta, Rijeka, 3. – 11. studenoga 2011.: Cie du Coin Qui Tourne, Strasbourg, Francuska, Oni koje nosim sa sobom (Ce(ux) que j'emporte avec moi), red. Michel Prica

• 
  
  „Zato nema granice koju nada ne može prijeći i cijelo čovječanstvo ima pravo tražiti bolju budućnost, zaštitu i slobodu.“ – citirali su autori predstave Oni koje nosim sa sobom djelo Eldorado Laurenta Gaudea opisujući predstavu koja je otvorila 16. reviju lutkarskih kazališta u Rijeci. Njezina je tema bolno mjesto francuske stvarnosti, ali i univerzalni problem – emigranti, ljudi čije srce „stoji između tu i tamo“. Članovi Compagnie du Coin Qui Tourne iz Strasbourga s prvim imigrantskim pričama sreli su se tijekom rehabilitacijskih radionica. Na njima su pomagali ljudima da se, uz pomoć videa i lutaka, oslobode različitih trauma. Nakon dodatnog istraživanja filmskog i literarnog materijala na temu emigracije nastala je predstava temeljena na stvarnoj priči jednog francuskog imigranta. Bez riječi peteročlani ansambl o bolu i strahovima izgnanstva priča s dobrom dozom humora i nadom novog početka, a odavno nisam bila na predstavi na koju je publika tako jednodušno emotivno reagirala.
  
  Priča je jednostavna. U Junakovoj domovini vlada diktatorski režim, a za njim je raspisana tjeralica. Ostavlja kćer i suprugu, skriven u potpalublju prelazi more, a već na obali uhvati ga policija. Ispitivanje i čekanje na dozvolu za boravak ponižavajuće je i dugotrajno. U novoj sredini pomaže mu Harmonikaš (čovjek slične sudbine). Nalazi smještaj, a onda i posao te o Novoj godini uspijeva organizirati da za njim doputuje i ostatak obitelji.
  
  Autori nisu istraživali samo temu nego i različite načine na koje ispričati priču. Kombiniraju animaciju predmeta s animacijom nekoliko vrsta lutaka. Osim toga, koriste se i videokamerom koja prenosi novu perspektivu onoga što se događa na pozornici. Primjerice, dok u sredini pozornice Junak u hotelskoj sobi otvara kovčeg, na ekranu pratimo događanja iz desnog kuta, u kojem drugi lutkar otvara pravi putni kovčeg i s nježnošću prelazi preko fotografije i uspomena što ih je ponio od kuće. Na isti način gledamo i vijesti iz Domovine što ih glavni lik gleda na televiziji i životnu priču Harmonikaša, koji ga tješi u blagdanskoj noći. Doista posebnu atmosferu čovjeka izgubljenog u stranom prostoru i među stranim ljudima postigli su videoprijenosom kretanjem Junaka gradom u koji se doselio.
  
  S posebnim osjećajem za detalje humor pronalaze u brojnim situacijama iz svakodnevnog života. Primjerice, na policijskom rentgenu prikazan je njegov kostur i sadržaj kovčega, voditeljica televizijskog dnevnika je lutka Barby, a njegova kći neće odoljeti da kuša snijeg koji vidi vjerojatno prvi put u životu. Prizor u kojem je prikazano radno mjesto Junaka izravni je citat Chaplinovih Modernih vremena, samo što predmet rada nisu vijci nego beskrajna traka na kojoj se slažu hamburgeri. S puno simpatija prikazan je i razvoj odnosa s kućnim ljubimcem koji, ovisno o tumačenju lutke i želji gledatelja, može biti mačka, pas, miš i zmaj. Unatoč svim općim mjestima i dobrodušnom humoru, upozorava francuska lutkarska družina na kraju, svaka je emigrantska priča zapravo jedinstvena priča o Čovjeku, Iskustvu i Životu. Umjesto zastora, pred publikom se zatvara putni kovčeg na kojem piše Fragile.
  
  Predstava Oni koje nosim sa sobom demantira sve one koji tvrde da se lutkarska predstava ne može napraviti bez puno novca. Scenografija koju je oblikovao Arnaud Louski-Pane, vrlo je funkcionalna i maksimalno jednostavna, a gradske četvrti izradio je od praznih kutija trajnog mlijeka, čak i ne pokušavajući to sakriti debelim slojem boje. Za animaciju je zaduženo troje animatora: Céline Bernhard, Galaad Le Goaster i Michel Prica, pri čemu je Prica potpisao i režiju, a Bernhard kreaciju lutaka. Na sceni su istovremeno tri glumca-lutkara i voditelj svjetla Martin Descourvieres (doslovno po sceni raznosi svjetiljke) te glazbenik Yves Beraud, koji svira harmoniku i različitim igračkama i udaraljkama proizvodi zvukove. Naime, iako scenarij priče ima čvrstu strukturu, nisu svi dijelovi predstave precizno razrađeni nego ovise o trenutnom nadahnuću i osjećaju izvođača.
  
  A njihov osjećaj suosjećanja i solidarnosti izuzetno je snažan i lako prelazi rampu jer je riječka publika na ponovni susret lutkarske obitelji reagirala jednodušnim uzdahom olakšanja. Predstava Oni koje nosim sa sobom savršena je u svojoj razbarušenoj nesavršenosti i prava je šteta što publika nije mogla dijeliti prostor s ansamblom na nekoj maloj sceni jer bi doživljaj sigurno bio još intenzivniji.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 15. studenoga 2011.

Piše: