Neispričana priča

Kazalište Mala scena, Zagreb: Jelena Vukmirica i Marko Makovičić, Priča o vodi, red. Jelena Vukmirica

• 
  
  Nakon trilogije za najmlađe gledatelje Priča o oblaku, Priča o kotaču i Priča o svjetlu, Kazalište Mala scena nastavlja djeci od osamnaest mjeseci naviše otkrivati fenomene svakodnevnog okruženja, no uz bitne promjene. U najnovijoj Priči o vodi Ivica Šimić i Vitomira Lončar prepustili su autorsko i izvođačko kormilo glumačko-bračnom paru Jeleni Vukmirici i Marku Makovičiću, što je rezultiralo osjetnim poetskim pomacima, ali i kvalitativnim padom.
  
  Na tragu prethodnika, Priča o vodi upoznaje najmlađe gledatelje s fenomenom vode, njenom sveprisutnošću, važnošću i silnim mogućnostima. Čini to neverbalno, čime naslovnu priču ne stvara djeci bliskim pričanjem nego pokušava, ali ne uspijeva, učiniti to scenskom akcijom, gradeći predstavu oko nejasno oblikovane strukturne niti. Upravo stoga predstava više nalikuje slučajnom skupu vodenih fenomena – od početne tečnosti, pokretljivosti i valovitosti preko kišnih kapi i morskog plavetnila do funkcionalnog spoja s čovjekom preko posrednika broda – nego kao zatvorenoj cjelini. Posljedica te strukturalne razlomljenosti bio je izostanak gradacije dječje emocije, pa se sve svodilo na bombardiranje scenskim čudima, iznenađenjima i akcijama. Shodno tome, dolazilo je do osjetnog pada ritma i predstave u trenucima predugih i nedovoljno osmišljenih dramaturških šavova. Kao bomba stigao je i sam kraj, naprasno i dramaturški poprilično neočekivano, ne uspjevši zaokružiti priču niti poentirati velikim finalom.
  
  Kako bi zamaskirala strukturne i ritmičke crne rupe, Jelena Vukmirica, koja izvodi predstavu u alternaciji s Markom Makovičićem, prečesto se okretala zvučnom sloju, odnosno onomatopejskom glasanju. Gotovo u kontinuitetu prisutna, onomatopeja je, posebice uzvici čuđenja haj i ho, gomilanjem gubila svoj značenjski sloj, na trenutke postajući zvučni teret predstave. Bez obzira na zamjerke, Jelena Vukmirica djecu je kroz tekuća čudesa vodila uglavnom razigrano i vrckasto, tek na trenutke pomalo nesigurno. Mladenački izraz obogatila je toplom energijom ispunjenom dječjim čuđenjem, dodatno se približivši malenim gledateljima bliskim im pokretima.
  
  Zaključno, iako u Priči o vodi autori nisu uspjeli stvoriti priču, odnosno povezati zgodne epizode u jasnu i logičnu cjelinu, izvedbenim šarmom uspjeli su zadržati pažnju djece veći dio predstave, obogativši ih za nekoliko novih kreativnih spoznaja.
  
  © Igor Tretinjak, KAZALIŠTE.hr, 8. studenoga 2011.

Piše: