Ljekovita i jezovita zabava

Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Pacijent doktora Freuda, red. Robert Raponja, premijera 21. listopada 2011.

• 
  
  Sedamdeset minuta neprekinute i urnebesne, ali i jezovite zabave! Tako bi se jezgrovito mogla sažeti premijera Teatra Gavran u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Uglednom psihoanalitičaru nenajavljeno dolazi pacijent koji sa svojom zaručnicom ne uspijeva činiti one stvari. Želi da mu doktor, poslije sedamnaest neuspješnih pokušaja, pomogne u samo devet dana da sretno usne sa svojom zaručnicom (nakon što učine, znate već, ono). Sve bi to bilo kamilica da nije posrijedi (mogući) susret povijesnih osoba. Pacijent je Adolf Hitler u svojim tridesetim godinama, prije uspona na vlast, a liječnik je Freud. Pacijent doktora Freuda praizveden je sredinom devedesetih u Zagrebačkom kazalištu mladih kada je Freuda glumio Zoran Pokupec, Hitlera je osmišljavao Hrvoje Zalar, a zaručnica Christine bila je Ksenija Marinković. Tu je predstavu, koju je režirao sam dramatičar Miro Gavran, odlikovala gospodska suzdržanost.
  
  Redatelj nove premijere Robert Raponja glumce je zaveo u riskantne vode, ponajmanje u vode gospodske suzdržanosti. Prihvatio je okvir dobro skrojena komada, u čemu je Gavran istinski velemajstor, a dramu je režirao na način na koji se režira Feydeau u scenskom okviru Jasmine Pacek, koja je i kostimima i scenom-igračkom podražavala prva desetljeća 20. stoljeća, secesiju, tvoreći zidove kroz koje glumci mogu prolaziti i koje u trenu mogu lakim pokretom ruke pretvoriti u sobu ili u kabinet psihijatra. To je efektna i za igru podatna likovna jednostavnost i jasnoća, koja se brzo može skupiti i staviti na četiri kotača pokretnoga kazališta Gavranovih (koje uspješno nadomješta nažalost ugasli Teatar u gostima). Ta scena-igračka glumcima pruža mogućnost da sami stvaraju prostor i njime vladaju. Raponja je od glumaca tražio snažnu i grotesknu igru, dakle u glumačkom nadigravanju znatan odmak od onoga što se očekuje od već spomenuta Feydeauova teatra. Groteska, stilizacija, poigravanje, pretjerivanje u znakovima i gomilanje glumačkih znakova – sve je to prigoda da glumac komentira situaciju i lik s kojim ima posla.
  
  Tako riskantnu prigodu svim je srcem prihvatio Jakov Gavran u ulozi Hitlera. Njegova je studija lika jasna i sačinjena je od grotesknih Hitlerovih javnih nastupa na radiju i na filmu te je istovremeno snažno protkana Chaplinovim Velikim diktatorom. Jakov Gavran, 23-ogodišnji glumac, student Umjetničke akademije u Osijeku, nema niti mrvice sućuti za svoj lik i nemilosrdno ga i nemilice razotkriva kao osobu koja je sposobna voljeti jedino sebe. Sav napor Peđe Gvozdanovića, u ulozi Freuda, da s mnogo razboritosti i sućuti probudi ista osjećanja u mladom Hitleru s kojim je suočen već je u začetku osuđen na propast. Iako i sam tašt (barem u vlastitoj kreaciji, a i dramatičar Gavran Freudu je dao takvu potenciju), Freudova se oholost pričinja poput zrnca gorušičina prema taštini velikog diktatora, koja tek započinje uzimati maha i veća je od svijeta. Jakov Gavran uistinu je hodio samim rubom glumačkog rizika uloživši neštedimice svu svoju energiju kako bi oblikovao zapravo vrlo kompleksan lik (sadržajno i izražajno). Iako smo se povremeno bojali za njega, jer je stapanje povremeno bilo zastrašujuće točno, čas je to bio veliki vođa koji orgazmički propovijeda sa starih dokumentarnih filmova, čas lik obojan chaplinovskim gegom, a samo trenutak potom dao je vlastito viđenje, a to je beskrajno gađenje i posvemašnje neslaganje s likom koji utjelovljuje u Pacijentu doktora Freuda.
  
  Ana-Marija Percaić (Christine glumi i Katarina Baban) također zaslužuje brižljivu analizu. Gavranove su žene ljekovite i strpljive. Takva je i Christine, koja se beskrajno i neutješno trudi probuditi muškost u svom zaručniku. Glumica je s velikom radošću prihvatila prigodu da se poigrava s muškošću i s dva muškarca između kojih postoji posve ženstveno i puteno, duhovito i promišljeno, a posve bezazleno nadajući se radosti života i erosu. Možda je u ovako postavljenoj predstavi Ana-Marija Percaić pročitala Gavrana onako kako ga dosad nismo čitali. Naime, možda se upravo u Gavranovim ženama skriva autorov stav prema kazalištu, životu i prema svojim likovima. Ako se Hitler i Freud nisu mogli obraniti od vlastite muške zaslijepljenosti, Christine ih je jasno vidjela i pokazala nam kako žene vide i spoznaju (kazališnu) zbilju. Majstorija je to Mire Gavrana, koja je pokazala kako su i njegovi stariji tekstovi izazovni za nove glumačke i redateljske pustolovine. Ova je bila sretna, spretna, vješta i skladno zaokružena predstava novog glumačkog naraštaja koji ima sreću igrati hrvatskoga klasika, koji je i fizički živ, pozoran i strpljiv majstor stvaranja likova na starinsku skladnju, ali za novo doba. 
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 23. listopada 2011.

Piše: