Ostala je samo žudnja

Kazalište Marina Držića u Dubrovniku: Sarah Kane, Žudnja, red. Goran Golovko

• 
  
  Pojava Sare Kane u dubrovačkom kazalištu po svemu je iznenađujući i ne samo repertoarni odabir nego u najavi i sam po sebi, posebno ako je sučeljen s gotovo populističkim premijernim slijedom naslova proteklih sezona. Takvo dobrodošlo i iščekivano posezanje za dramom ove do mita slavljene engleske dramatičarke, koja je svojim opusom, burnim životom, samoubojstvom tijekom hospitalizacije u psihijatrijskoj bolnici, preranom smrću, ali i utjecajem i tragovima u suvremenom kazalištu te svom karizmatičnom odsjaju na kulturna događanja obilježila kraj 20. stoljeća, veliki je repertoarni izazov koji nužno traži umjetnička i druga pokrića, ali i mogućnosti i potencijale i svekolike druge, i ne samo usko teatarske razloge. U slučaju Žudnje Sare Kaine na sceni dubrovačke profesionalne kazališne kuće, te i takve podrazumijevajuće ali i nužne i provocirajuće pretpostavke nisu se ispunile.
  
  Kao da ih je već i sama nakana zatekla nespremne usprkos iskazanoj želji i ambiciji koja je teško, kao i u nekim drugim sličnim slučajevima, nalazila pokriće u ovom slučaju s predumišljajem. Sadržajem, oslobođenom formom, bolnom poetskom destruktivnošću, lirskim tragičnim gotovo autobiografskim pismom pa i oporukom, kondenzacijom emocionalnih i gotovo psihoanalitičkih stanja i prepoznavanja, Sarah Kane u Žudnji rastvara identitete i preispituje njihove licemjerne suodnose, koji se rasplinjuju izmičući svakoj definiciji u bezbroju situacija u kojima dijagnosticira i, istovremeno, demistificira svaku osobnost pa i samu emociju. Ostaje jedino – žudnja. Kao stanje i kao alibi. Za krik. Žudnja je dramski puzzle, poetska teatarska križaljka tamnih tonova i tek zadanih koordinata u kojima se riječi susreću, odbijaju i sljubljuju ostajući i nedefinirane i značenjski naslućene. Metafore koje slave život, ali prizivaju i njegovu negaciju.
  
  Redatelj Goran Golovko otvara naponske silnice i rastere drame raspršujući ih u niz kratkih, na brzu i britku komunikaciju svedenih likova, koji (povremeno) kao lutke i lica suspregnutih emocija uzmiču u automatiziranim prizorima koji jedan drugog i troše i iscrpljuju već u svakom ponovljenom slijedu sučeljavanja. Scenograf i kostimograf predstave Marin Gozze po sceni na crvenim nitima vješa krhotine zrcala u kojima se likovi ogledaju i prepoznaju prije nego što će od njih, sastavljajući ih tijekom predstave, složiti veliko ogledalo i dovesti ga na rub scene i pred publiku u završnoj sceni. Komadi zrcala i četiri crna kubusa jedini su istovremeno i rekviziti i scenografski elementi predstave visoke likovne čistoće i namjerne prostorne neodređenosti. Glazba Paole Dražić Zekić glasnim naglašavanjima i ilustrirajućim fragmentima u funkciji je koncepta predstave, koja svakim svojim i naponskim, i inspiracijskim, i alibijskim tragom računa na glumce. Glorija Šoletić i Izmira Brautović te Slavko Juraga i Edi Jertec u takvoj inscenacijskoj avanturi nisu imali dovoljno prostora za personalizacije svakog od likova usprkos želji, energiji i strasti u snalaženju među krhotinama rečenica, citata, ostacima dijaloga, misli i dijagnoza stanja u koja su zatočeni, dovedeni, izgubljeni i ostavljeni.
  
  Sporost, očekivanosti i ponavljanja, nedorečenost i nedefiniranost prizora, usprkos takvim namjernim inzistiranjima, kao i ritmička neujednačenost, još više su udaljili nakane predstave iscrpljujući joj povode i razloge. Tako je ovo dobrodošlo, iako pomalo i neočekivano, repertoarno osvježenje, ostalo na pokušaju, ali i korisnom kazališnom iskustvu svih upletenih s nadom da od sličnih izazova ubuduće neće odustati. Intertekstualnost drame Sare Kane ostajala je tek površno naznačena na izgovorenom ali ne i na onom dubinskom emotivnom, metaforičkom i višeznačnom planu. U tom užasu nedostajalo je uzdaha i krikova, boli, straha i strepnje, povoda i alibija skrivenih u ovoj tamnoj dramskoj oporuci jednom životu i vremenu pa i ovom našem zrcalnom, o kojem svojim poetskim dramskim rebusom i osobnim tragičnim usudom svjedoči Sarah Kane. Baš kao i bolna razarajuća samopriznanja i dijagnoze suštinskih povoda žudnji kao posljedica preispitivanja i osuda svih vrijednosnih sustava ili psihoanaličkih, pa možda i psihijatrijskih dijagnoza. Od Sare Kane u ovoj dubrovačkoj predstavi ostala je tek samo žudnja. Za Sarom Kane.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 22. listopada 2011.

Piše: